
Pročitaj više

Pročitaj više

Pročitaj više

Pročitaj više

Pročitaj više

Pročitaj više

Pročitaj više





Kada je 3. maja 2026. u istanbulskoj Ulker Areni ispalila 33. poen u finalu Lige šampiona, Tijana Bošković je zapravo završavala posao koji je pratila godinama. Vakifbank je pobijedio Ezačibaši 3:1, osvojio rekordnu, sedmu evropsku titulu, a ona je uz prvi trofej u Ligi šampiona ponijela i nagrade za najkorisniju igračicu i najboljeg korektora Finalnog turnira. Pobijeđeni je bio klub u kojem je provela deset godina, a taj detalj utakmici je davao dodatnu težinu.

Dok je ovog septembra cijela Italija slavila četrdeseti rođendan Dilana Doga - specijalnim izdanjima, pozorišnom predstavom, "Horor noćima" u knjižarama od Milana do Palerma - niko od tamošnjih komentatora nije se pozabavio jednim mnogo neobičnijim pitanjem: zašto se baš ovaj mršavi istraživač noćnih mora iz Londona, rođen u glavi jednog italijanskog scenariste, odomaćio na Balkanu kao gotovo nigdje drugo na planeti izvan same Italije?

U dnu fioke, u kutiji na tavanu ili na polici do koje se odavno ne diže pogled, gotovo svako od nas čuva nešto što više nema nikakvu funkciju. Stara razglednica koju niko neće ponovo pročitati. Igračka iz djetinjstva. Karta za koncert na koji smo otišli prije petnaest godina. Racionalan dio mozga zna da bi te stvari trebalo baciti ili pokloniti. A opet, iz nekog razloga koji rijetko umijemo da objasnimo, ostaju tu, godinama, ponekad decenijama.

Postoji teški, kožom uvezani album koji se u svakoj starijoj porodičnoj kući nalazi na istoj polici - crno-bijele fotografije zalijepljene ćoškovima za kartonske stranice, po nekoliko slika za cijelu godinu, svaka pažljivo odabrana da predstavlja nešto vrijedno pamćenja: vjenčanje, rođenje, ljetovanje, prvi dan škole. Danas taj isti trenutak, taj isti dan na plaži, postoji u obliku tri stotine gotovo identičnih fotografija zaključanih u telefonu, od kojih većinu vlasnik nikada neće ponovo pogledati.

Kada su Stiv Rubel i Ijan Šrejger 26. aprila 1977. godine otvorili vrata bivšeg pozorišta na Zapadnoj 54. ulici u Njujorku, malo ko je mogao pretpostaviti da će taj prostor za manje od godinu dana postati najpoznatija diskoteka na svijetu, a za nešto više od dvije i po godine - mjesto zatvoreno pod teretom federalne istrage.

Klub koji je napisao prva pravila fudbala na svijetu danas se sastaje u pabu. Ne u metafori, nego bukvalno - sjedište Šefild FC-a je Coach and Horses, obična gostionica u mjestu Dronfild, a klub trenutno igra u sedmom rangu engleskog fudbala, pred tribinama na kojima rijetko sjedi više od nekoliko stotina ljudi.

Da li je na Marsu, u krateru Jezero, u davnoj prošlosti bilo života? U malom idiličnom mjestu Jezero, u Republici Srpskoj, a na planeti Zemlji dakle, naravno, ne znaju odgovor na ovo pitanje. O tome će naučnici. Ali, stanovnici Jezera vjeruju da će im upravo imenjak sa daleke planete otvoriti vrata ljepše i srećnije budućnosti.

Savino Divinčenco je sa dvadeset godina napustio Barletu, svoj rodni grad u italijanskoj pokrajini Pulja, sa jednim jedinim planom: da ode bilo gdje, i da radi bilo šta. Nije imao diplomu kuvara, nije imao ni jasnu ideju šta traži - samo osjećaj da posao u tekstilnoj fabrici, kojim se dotad bavio, nije ono što želi da radi do kraja života.

Prvi zalogaj je uvijek isti scenario: usta gore, oči suze, nos počinje da curi, a mozak, potpuno ozbiljno, šalje signal da je usta u plamenu. Zanimljivo je da nijedan dio te reakcije nije laž u onom smislu u kojem bismo očekivali - mozak zaista vjeruje da gorite.

Steak se često predstavlja kao jedno od najjednostavnijih jela za pripremu: kvalitetan komad govedine, so, visoka temperatura i nekoliko minuta pečenja. U praksi, međutim, upravo mali broj sastojaka ostavlja vrlo malo prostora za grešku. Kod steaka se ne može mnogo toga sakriti iza sosa, marinade ili složenog priloga. Kvalitet mesa, izbor komada i način pripreme direktno određuju rezultat.

Dugo je važilo nepisano pravilo da bar bez alkohola postoji samo jedan mjesec godišnje - januar, kada dio svijeta pokušava da se iskupi za decembarske ekscese.

Zamislite radni dan koji se ne završava povratkom kući u saobraćajnoj gužvi, već usponom na planinsku stazu s koje se vidi cijeli fjord, dok sunce još uvijek stoji visoko iznad vode iako je već prošlo pet popodne. To nije marketinška fantazija turističke agencije - to je svakodnevica u gradu koji je upravo proglašen najboljim mjestom za život u Evropi.

Na obalama modrozelene Drine, u Višegradu, nalazi se jedan od najvećih istorijskih i kulturnih spomenika regiona, nadaleko čuveni most Mehmed paše Sokolovića. Ćuprija, poznata po Andrićevom romanu i zadužbina velikog vezira, građena je u periodu od 1571. do 1577. godine, pod nadzorom tada najčuvenijeg turskog arhitekte Kodže Mimara Sinana.

Godine 1896. na jugoistočnoj obali Floride nije postojao grad. Postojala je vrelina. Postojala je močvara, gusta i zelena, u kojoj su komarci vladali nemilosrdnije od bilo kog gradonačelnika koji će doći kasnije. Na tom komadu zemlje, između zaliva Biscayne i divljine Evergladesa, živjelo je nešto preko tri stotine ljudi. Toliko malo da bi ih danas jedna solidna zgrada na Brickellu mogla smjestiti u svoje stanove, sa liftom koji radi i pogledom na jahte.

Malo je ljudi koji poznaju krajolike Republike Srpske iz onoliko različitih uglova koliko ih poznaje Vanja Mišić. Pjevačica i novinarka, banjalučkog porijekla, godinama je putem posla i muzike prolazila kroz predjele koje većina turista nikada ne stavi na svoju mapu - od festivalskih terena duboko u nacionalnim parkovima do sela u kojima je jedina javna zgrada nekada bila škola, a danas je centar za posjetioce.

Preko takozvanog "Ovčijeg broda" na rijeci Zalomki prevođena su stada ovaca koja u proljeće idu iz niske Hercegovine u visoku Hercegovinu, prema Treskavici, Zelengori i Morinama na ispašu, a u jesen obrnuto.

Godine 1963. jedan čovjek u turskom gradu Derinkuyu je, renovirajući svoju kuću, srušio dio zida u podrumu i naišao na čudnu, uzanu prostoriju iza njega. Kada je nastavio da kopa, umjesto još jedne prostorije pronašao je tunel.

Više od trećine čovječanstva danas ne može golim okom vidjeti Mliječni put, čak ni po potpuno vedroj noći. Prema svjetskom atlasu svjetlosnog zagađenja, preko 80 odsto svjetske populacije živi pod nebom zasićenim vještačkom svjetlošću, a taj broj je još veći u Sjevernoj Americi i Evropi. Ono što je nekada bilo obična, svakodnevna pojava - traka zvijezda iznad glave, danas je postalo rijetkost za koju se putuje.

Kravata je jedan od rijetkih komada odjeće koji je promijenio gotovo sve, a ipak ostao prepoznatljiv. Četiri vijeka poslije svog pojavljivanja i dalje stoji na istom mjestu, između kragne i revera, samo što više ne govori ono što je govorila prije sto ili tri stotine godina.

Godina je 1963. Uspješan italijanski industrijalac, vlasnik fabrike traktora, dovezao se do Maranela u svom Ferariju 250 GT i pokucao na vrata samog Enca Ferarija. Nije došao da kupi novi automobil. Došao je da se požali - kvačilo na njegovom skupom sportskom autu neprestano je otkazivalo, a on je, kao čovjek koji je cijeli život pravio traktore, čak imao i konkretan prijedlog kako da se problem riješi.

Bijela košulja nikada nije bila elegantna zato što je bijela. Bila je elegantna zato što je bilo skoro nemoguće da ostane bijela - a čovjek koji je uspijevao da je takvom održi, dan za danom, dokazivao je time nešto mnogo vrednije od ukusa: da neko drugi za njega pere, štirka i pegla veš, i da sam nikada ne mora da radi posao dovoljno prljav da mu isprlja okovratnik.

Sve je počelo od igračke u izlogu prodavnice u Parizu. Grof Žil-Alber de Dion, poznat u tadašnjem visokom društvu podjednako po dvobojima na koje je izazivao ljude koliko i po sklonosti prema damama, tražio je 1881. godine nagrade za jedan bal kada mu je pogled zapeo za model parne lokomotive, izrađen s toliko preciznosti da je odlučio da pronađe njene tvorce.

Čovjek nekoliko sati hoda kroz gustu, vlažnu šumu, penje se uz vulkanske padine, probija kroz vegetaciju gustu kao zid i pokušava da prati tragove životinja koje se kroz nju kreću mnogo lakše nego on. Nema zoološkog vrta, ograde ni stakla - samo blato do koljena, znoj koji se miješa sa jutarnjom vlagom, i rendžer koji povremeno diže ruku u znak da grupa zastane i oslušne.

Većina ekstremnih sportova ostavlja neku marginu za grešku. Planinar se može vratiti stotinak metara ispod vrha. Surfera koji padne sa velikog talasa jet-ski čeka u blizini i izvlači ga iz vode. Pećinsko ronjenje ne nudi takvu drugu šansu. Zaplivate li dovoljno duboko u pogrešan prolaz, jedino što stoji između ronioca i toga da nikada ne bude pronađen jeste tanka nit koju je sam odmotao za sobom, i sopstvena disciplina da je slijedi nazad.

Za sve ljubitelje adrenalina koji žele da iskuse divlje tokove rijeka i brzaka, Republika Srpska ima mnogo toga da ponudi. Rafting je posebno popularan na rijekama Tari i Vrbasu koje pružaju priliku za aktivan odmor u jedinstvenom prirodnom okruženju.

Postoji trenutak, tik prije nego što surfer krene niz talas visok koliko petospratnica, kada mu jet-ski pušta uže i ostavlja ga samog na masi vode koja se kreće brzinom automobila na autoputu.

Daryn Webb je 2004. godine stajao na vrhu Cerro Negra i tražio brži način da siđe. Već je probao dasku za surfovanje. Probao je i snoubord. Kada ni jedno ni drugo nije radilo kako je zamislio, po priči koja i danas kruži Leónom, pokušao je i sa vratima od frižidera.

Na američkim Velikim prerijama postoji mala zajednica ljudi koja, kada meteorolozi izdaju upozorenje na tornado, ne traži sklonište. Naprotiv, oni pune rezervoare, provjeravaju radare i kreću prema mjestu gdje se priroda sprema da pokaže svoju najrazorniju moć. Njih ne pokreće želja za opasnošću, već fascinacija jednim od najspektakularnijih fenomena na Zemlji.

Postoji trenutak na gotovo svakom aerodromu kada putovanje prestaje biti putovanje, a postaje puka logistika. Nekoliko sati nakon polijetanja izlazimo na drugom kraju svijeta, često bez jasnog osjećaja koliko smo zapravo daleko stigli. Vrijeme se mijenja, jezici postaju drugačiji, ali prostor između dvije tačke kao da nestaje.