
Pročitaj više

Pročitaj više

Pročitaj više

Pročitaj više

Pročitaj više

Pročitaj više

Na svijetu postoji vrlo malo ljudi čije ime ne treba dodatno objašnjavati. Marilyn Monroe jedna je od njih. Nije potrebno reći da je bila glumica. Nije potrebno navoditi filmove, godine ili biografske podatke. Dovoljna je jedna fotografija. Bijela haljina koju podiže vjetar iznad njujorške podzemne željeznice. Crveni ruž. Plava kosa. Osmijeh koji istovremeno djeluje zavodljivo i ranjivo.

Sa trinaest godina postala je popularna preko noći na obje strane Atlantika. Sa dubokim izrazima osjećanja na licu i čeličnom odlučnošću da spasi mlađeg brata, provela nas je kroz strahote zloglasnog logora. Zbog prašine koju je u političkim i umjetničkim krugovima podigao film „Dara iz Jasenovca“ i prije nego što su građani imali priliku da ga pogledaju, lice Biljane Čekić gledalo nas je sa TV ekrana, brojnih portala, društvenih mreža i novinskih naslovnica od Evrope do Amerike.

Opojni miris papira. Blago šuškanje pod prstima. Osjećaj zadovoljstva. Zanos. Kreacija. Neobjašnjiva sila, bez koje nema ni zadovoljstva razmišljanja. Sve su to riječi kojima bi magazine, novine ili, danas popularno rečeno, print, opisali oni koji u štampi vide istinsku i bezvremensku vrijednost.

Postoje mjesta na Balkanu gdje se dan još uvijek ne završava gašenjem ekrana. Predveče, kada sunce omekša fasade i kada asfalt konačno prestane da vraća dnevnu vrelinu, ispred kuća se pojavljuju stolice. Najprije jedna. Pa druga. Onda neko iznese malu hoklicu. Neko donese pivo. Neko lubenicu. Neko samo ćutanje.

Postoje ljudi koji nikada nisu morali da glume harizmu. Kada bi ušli u prostoriju, atmosfera bi se promijenila prije nego što bi izgovorili prvu riječ. Marlon Brando bio je jedan od tih ljudi.

Englezi često kažu da su golovi kao "dabldeker" autobusi - čekaš i čekaš, a onda se pojavi nekoliko zaredom. To najbolje zna Borčev Stojan Vranješ, koji je nedavno zabilježio 300. nastup za pomenuti banjalučki klub. Naš sagovornik je jedan od najtrofejnijih fudbalera grada na Vrbasu svih vremena, a sa crveno-plavima se domogao četiri šampionske titule u Premijer ligi BiH.

Prije Instagrama, TikToka i beskonačnog skrolovanja postojao je jedan drugačiji algoritam. Nije radio preko interneta, nego preko školskih hodnika, parkova, haustora i velikih odmora. Zvao se jednostavno - Panini.

Klasična knedla sa šljivom je svima dobro znana i mnogima je to omiljena poslastica, ali u posljednje vrijeme uživamo u mnoštvu drugih ukusa loptastog kolača. Knedle sa kajsijom, makom, pistacijom, čokoladom, sirom, voćnim punjenjem… Čak 14 vrsta i ukusa svojim gostima nude u banjalučkim lokalima „Gotiva knedle“, a među najpopularnijim su one sa nutelom

Slavni dalmatinski kuvar i zvijezda šou-programa “Tri, dva, jedan – kuhaj!” Ivan Pažanin važi za istinskog hedonistu, što je i dokazao ovih dana, spajajući svoje najdraže strasti: ukusnu hranu, dobro vino i odmor na roditeljskoj vikendici nedaleko od rodnog Splita.

Čini se da recept ne može biti jednostavniji: na cijeli kotlić za osam do deset osoba četiri kilograma ribe, šest i po litara vode, kašika soli, tri deci dumsta, četiri glavice luka. Kada kotlić počne da vri, valja sunuti tri kašike slatke i po volji ljute paprike. Pola sata vrenja. Ako ustreba, dodati još malo soli ili ljute paprike i gozba može da počne.

Topla junska noć na terasi daljskog „Starog mlina”. Tamburaši namještaju alat, a dvadesetak metara dalje valja se moćni Dunav. Pod nadstrešnicom „letne kujʼne” vri pet ljutih kotlića. Obilazim glavnog kuvara i uz rakiju kradem kulinarske savjete: toliko luka na toliko ribe u toliko vode, ovoliko paprike i ovoliko soli tada i tada, nikako prije. I sve bi bilo kako treba, sve bi, dakle, bilo savršeno - fiš je taman ljut, a tambure taman nježne - da nije komaraca koji ulijeću i u vrele tanjire.

Nekada su putovanja bila duža od destinacija. Ljudi nisu jurili da stignu. Nisu pratili procjenu dolaska na navigaciji niti računali koliko će minuta uštedjeti obilaznicom. Put je bio sastavni dio doživljaja. Svaki grad usput imao je svoje značenje, svaka kafa svoj razlog, a svako zaustavljanje svoju priču.

Carske palate, muzeji i galerije, koncertne dvorane i operske kuće i veliki broj kultnih mjesta gdje su se neki od najvećih umova 18. i 19. vijeka okupljali i radili u gradu su na Dunavu. Više od 400 godina bio je središte Habsburške monarhije i Austro-Ugarskog carstva, danas je multikulturalan grad u srcu Evrope, a udaljen nam je svega nekoliko sati vožnje automobilom.

Cefalù, gradić na sjevernoj obali Sicilije sa oko 14.000 stanovnika, nalazi se sedamdesetak kilometara od Palerma i jedno je od najpoznatijih mjesta na ovom dijelu ostrva. Tokom ljeta broj ljudi u gradu višestruko raste zbog turista, ali Cefalù i dalje uspijeva da zadrži atmosferu malog mediteranskog mjesta.

Sa terasa starih kuća vise tepisi koji se suše na suncu. Ispod njih prolaze crni mercedesi iz devedesetih, hipsteri sa analognim fotoaparatima i žene koje nose hljeb umotan u papir još topao iz peći. Negdje iz podruma dopire elektronska muzika, a samo nekoliko ulica dalje starci igraju tavlu ispred prodavnice. Tbilisi ne djeluje kao grad koji je pažljivo planiran da osvoji turiste. I upravo zato osvaja.

Dubrovnik je grad koji se često opisuje kao biser Jadrana, ali za one koji u njemu žive on je mnogo više od turističke razglednice. To je način života, ritam koji se ne žuri i svakodnevica u kojoj se sve svodi na jednostavnu filozofiju - „pomalo“.

Robert Dacešin, putopisac iz Banjaluke koji je obišao više od pola svijeta, kaže za HEDONIST magazin da je oduvijek imao samo jednu želju – da stigne u Brazil i da prenoći u Rio de Žaneiru. Lomatao se po vozovima, spavao u autobusima, ali je konačno stigao tamo gdje je više od dvije decenije želio - na plažu Kopakabanu.

Postoje mjesta na svijetu koja djeluju kao da ne pripadaju ovom vremenu. Komodo ostrva u Indoneziji upravo su takvo mjesto - divlja, surova i gotovo nestvarna. Na njima živi stvorenje koje izgleda kao da je preživjelo još od doba dinosaurusa: čuveni komodo zmaj.

Neke ljude prepoznajemo po osmijehu. Neke po glasu. Neke po načinu na koji hodaju. A postoje i oni koje pamtimo po naočarima. Dovoljno je pogledati fotografiju mladog Jamesa Deana kako sjedi naslonjen na automobil sa tamnim naočarima na licu. Ili Stevea McQueena na motociklu. Ili Giannija Agnellija na jahti. Često se ni ne sjećamo šta su tog dana nosili, ali se sjećamo naočara.

Na papiru, Porsche djeluje kao savršena definicija njemačke discipline: preciznost, inženjerska opsesija detaljem, gotovo matematička posvećenost vožnji. Međutim, najljepši Porsche momenti rijetko imaju veze sa disciplinom.

Postoji trenutak kada luksuz prestane da bude glasna demonstracija statusa i postane nešto mnogo suptilnije. Nešto što ne traži pažnju, ali je ipak dobija. U svijetu mode, automobila i enterijera taj trend već godinama nosi ime “quiet luxury” i označava estetiku diskretnog luksuza u kojoj kvalitet govori više od logotipa.

Krstili su ga raznim sloganima: „Svi automobili se voze, samo se fićo voli”, „Na njemu su naši očevi naučili da voze”, „Automobil koji je motorizovalo Jugoslaviju”... Uvijek je bio i ostao skroman, poseban, neponovljiv. Kratko i jasno – FIĆO.

Na Balkanu još uvijek postoje putevi koji ne praštaju nepažnju. Ceste na kojima nema savršeno iscrtane sigurnosti zapadne Evrope, gdje asfalt ponekad nestane u planinskoj magli, a iza sljedeće krivine mogu vas dočekati litica, odron ili pogled zbog kojeg potpuno zaboravite zašto ste uopšte krenuli na put. I upravo zato ih bajkeri obožavaju.

Malo koji prirodni fenomen izaziva toliko divljenja kao polarna svjetlost. Zelene, ljubičaste i plave zavjese koje plešu preko noćnog neba djeluju gotovo nestvarno, kao da pripadaju nekom drugom svijetu. Zbog toga većina ljudi odmah pomisli na Island. Međutim, najljepši susreti sa sjevernim svjetlom često se dešavaju mnogo dalje od turističkih gužvi Rejkjavika.

Banja Luka jeste fudbal, Banja Luka jeste rukomet, Banja Luka jeste boks, Banja Luka jeste i košarka, ali je Banja Luka i adresa na kojoj stanuju manje poznati, egzotični sportovi poput mačevanja, sportskog penjanja i kineskog borenja koje je Bruce Lee svijetu predstavio kao kungfu.

Kada ljudi čuju riječ safari, gotovo uvijek zamišljaju isto: beskrajnu afričku savanu, lavove u visokoj travi i džip koji polako prolazi kroz prašnjavi pejzaž. Međutim, prava suština safarija nikada nije bila vezana samo za Afriku. Safari je osjećaj da ste ušli u svijet u kojem priroda još uvijek vodi glavnu riječ. A upravo takva mjesta danas postoje širom planete.

Republika Srpska vam nudi avanturu u svim njenim oblicima, a slobodno penjanje je definitivno jedna od njih, zbog izuzetne prirode, zanimljivih stijena i prekrasnih krajolika koji će vam pružiti neponovljivo iskustvo. Izuzetno popularne destinacije za ljubitelje ovog adrenalinskog doživljaja su Nacionalni park Kozara i Crvene stijene na Romaniji.

Postoji trenutak kada shvatiš da si stvarno izašao iz svakodnevice. Ne zato što si daleko, nego zato što je sve oko tebe drugačije. Put do Japodskih otoka nije spektakularan sam po sebi, ali posljednjih nekoliko minuta mijenja ritam. Auto ostavljaš iza sebe, a dalje ideš pješke, preko drvenih mostića koji lagano škrguću pod koracima. Ispod njih voda. Ne mirna, nego živa, stalno u pokretu.

Postoje putovanja koja te odvedu negdje. I postoje ona koja te promijene. Noć provedena na padinama vulkana Acatenango pripada ovoj drugoj vrsti.