
Pročitaj više

Pročitaj više

Pročitaj više

Pročitaj više

Pročitaj više

Pročitaj više

Postoje mjesta na Balkanu gdje se dan još uvijek ne završava gašenjem ekrana. Predveče, kada sunce omekša fasade i kada asfalt konačno prestane da vraća dnevnu vrelinu, ispred kuća se pojavljuju stolice. Najprije jedna. Pa druga. Onda neko iznese malu hoklicu. Neko donese pivo. Neko lubenicu. Neko samo ćutanje.

Opojni miris papira. Blago šuškanje pod prstima. Osjećaj zadovoljstva. Zanos. Kreacija. Neobjašnjiva sila, bez koje nema ni zadovoljstva razmišljanja. Sve su to riječi kojima bi magazine, novine ili, danas popularno rečeno, print, opisali oni koji u štampi vide istinsku i bezvremensku vrijednost.

Postoje ljudi koji nikada nisu morali da glume harizmu. Kada bi ušli u prostoriju, atmosfera bi se promijenila prije nego što bi izgovorili prvu riječ. Marlon Brando bio je jedan od tih ljudi.

Englezi često kažu da su golovi kao "dabldeker" autobusi - čekaš i čekaš, a onda se pojavi nekoliko zaredom. To najbolje zna Borčev Stojan Vranješ, koji je nedavno zabilježio 300. nastup za pomenuti banjalučki klub. Naš sagovornik je jedan od najtrofejnijih fudbalera grada na Vrbasu svih vremena, a sa crveno-plavima se domogao četiri šampionske titule u Premijer ligi BiH.

Prije Instagrama, TikToka i beskonačnog skrolovanja postojao je jedan drugačiji algoritam. Nije radio preko interneta, nego preko školskih hodnika, parkova, haustora i velikih odmora. Zvao se jednostavno - Panini.

Junakinja ove priče živjela je na različitim kontinentima u raznim dijelovima svijeta, a na kraju je sreću i mir pronašla baš u Banjaluci. Adrianina priča je neobična. Rođena je u Meksiku, odrasla u San Diegu, studirala u Barseloni, zaljubila se u Berlinu, a skrasila u najvećem gradu Republike Srpske. U Berlinu je upoznala supruga Marka, profesora na Akademiji umjetnosti u Banjaluci.

Postoji nešto neodoljivo u misterijama. One nas tjeraju da zamišljamo, da sumnjamo, da vjerujemo u nepoznato. Svijet je oduvijek bio pun priča koje su prkosile logici - brodovi bez posade, signali iz svemira, neobjašnjivi zvukovi iz dubina okeana. I možda ih baš zato volimo: jer ostavljaju prostor za čudo. Ali šta se dešava kada misterija dobije odgovor?

Slavni dalmatinski kuvar i zvijezda šou-programa “Tri, dva, jedan – kuhaj!” Ivan Pažanin važi za istinskog hedonistu, što je i dokazao ovih dana, spajajući svoje najdraže strasti: ukusnu hranu, dobro vino i odmor na roditeljskoj vikendici nedaleko od rodnog Splita.

Čini se da recept ne može biti jednostavniji: na cijeli kotlić za osam do deset osoba četiri kilograma ribe, šest i po litara vode, kašika soli, tri deci dumsta, četiri glavice luka. Kada kotlić počne da vri, valja sunuti tri kašike slatke i po volji ljute paprike. Pola sata vrenja. Ako ustreba, dodati još malo soli ili ljute paprike i gozba može da počne.

Topla junska noć na terasi daljskog „Starog mlina”. Tamburaši namještaju alat, a dvadesetak metara dalje valja se moćni Dunav. Pod nadstrešnicom „letne kujʼne” vri pet ljutih kotlića. Obilazim glavnog kuvara i uz rakiju kradem kulinarske savjete: toliko luka na toliko ribe u toliko vode, ovoliko paprike i ovoliko soli tada i tada, nikako prije. I sve bi bilo kako treba, sve bi, dakle, bilo savršeno - fiš je taman ljut, a tambure taman nježne - da nije komaraca koji ulijeću i u vrele tanjire.

Vreli ljetni dani, koji će uskoro biti pred nama, idealni su za najfinije kremaste zalogaje, a stari dobri italijanski klasik kao da ima hiljadu lica. Dobro rashlađena, nježna, aromatična i nevjerovatno moćna Panna Cotta je sve što nam treba ove sezone.

Cefalù, gradić na sjevernoj obali Sicilije sa oko 14.000 stanovnika, nalazi se sedamdesetak kilometara od Palerma i jedno je od najpoznatijih mjesta na ovom dijelu ostrva. Tokom ljeta broj ljudi u gradu višestruko raste zbog turista, ali Cefalù i dalje uspijeva da zadrži atmosferu malog mediteranskog mjesta.

Nekada su putovanja bila duža od destinacija. Ljudi nisu jurili da stignu. Nisu pratili procjenu dolaska na navigaciji niti računali koliko će minuta uštedjeti obilaznicom. Put je bio sastavni dio doživljaja. Svaki grad usput imao je svoje značenje, svaka kafa svoj razlog, a svako zaustavljanje svoju priču.

Sa terasa starih kuća vise tepisi koji se suše na suncu. Ispod njih prolaze crni mercedesi iz devedesetih, hipsteri sa analognim fotoaparatima i žene koje nose hljeb umotan u papir još topao iz peći. Negdje iz podruma dopire elektronska muzika, a samo nekoliko ulica dalje starci igraju tavlu ispred prodavnice. Tbilisi ne djeluje kao grad koji je pažljivo planiran da osvoji turiste. I upravo zato osvaja.

Dubrovnik je grad koji se često opisuje kao biser Jadrana, ali za one koji u njemu žive on je mnogo više od turističke razglednice. To je način života, ritam koji se ne žuri i svakodnevica u kojoj se sve svodi na jednostavnu filozofiju - „pomalo“.

Robert Dacešin, putopisac iz Banjaluke koji je obišao više od pola svijeta, kaže za HEDONIST magazin da je oduvijek imao samo jednu želju – da stigne u Brazil i da prenoći u Rio de Žaneiru. Lomatao se po vozovima, spavao u autobusima, ali je konačno stigao tamo gdje je više od dvije decenije želio - na plažu Kopakabanu.

Postoje mjesta na svijetu koja djeluju kao da ne pripadaju ovom vremenu. Komodo ostrva u Indoneziji upravo su takvo mjesto - divlja, surova i gotovo nestvarna. Na njima živi stvorenje koje izgleda kao da je preživjelo još od doba dinosaurusa: čuveni komodo zmaj.

Postoje mjesta na svijetu koja ljudi ne posjećuju samo zbog odmora. Putuje se do njih zbog osjećaja. Zbog slike koju smo nekada vidjeli na ekranu, fotografije koja je djelovala nestvarno ili zbog one tihe potrebe da makar jednom stanemo pred pejzaž koji izgleda kao da ne pripada svakodnevici.

Na papiru, Porsche djeluje kao savršena definicija njemačke discipline: preciznost, inženjerska opsesija detaljem, gotovo matematička posvećenost vožnji. Međutim, najljepši Porsche momenti rijetko imaju veze sa disciplinom.

Postoji trenutak kada luksuz prestane da bude glasna demonstracija statusa i postane nešto mnogo suptilnije. Nešto što ne traži pažnju, ali je ipak dobija. U svijetu mode, automobila i enterijera taj trend već godinama nosi ime “quiet luxury” i označava estetiku diskretnog luksuza u kojoj kvalitet govori više od logotipa.

Krstili su ga raznim sloganima: „Svi automobili se voze, samo se fićo voli”, „Na njemu su naši očevi naučili da voze”, „Automobil koji je motorizovalo Jugoslaviju”... Uvijek je bio i ostao skroman, poseban, neponovljiv. Kratko i jasno – FIĆO.

Na vratu vatra, crvena paprika, kazani, đavoli. Na licu rijeka, flamingosi, Eva koja bere jabuku. Na čelu anđeli. Mila Prosan iz Prnjavora za susret sa ekipom magazina HEDONIST izabrala je da se ukrasi detaljima sa slika Hijeronimusa Boša.

Banja Luka jeste fudbal, Banja Luka jeste rukomet, Banja Luka jeste boks, Banja Luka jeste i košarka, ali je Banja Luka i adresa na kojoj stanuju manje poznati, egzotični sportovi poput mačevanja, sportskog penjanja i kineskog borenja koje je Bruce Lee svijetu predstavio kao kungfu.

Na Balkanu još uvijek postoje putevi koji ne praštaju nepažnju. Ceste na kojima nema savršeno iscrtane sigurnosti zapadne Evrope, gdje asfalt ponekad nestane u planinskoj magli, a iza sljedeće krivine mogu vas dočekati litica, odron ili pogled zbog kojeg potpuno zaboravite zašto ste uopšte krenuli na put. I upravo zato ih bajkeri obožavaju.

Kada ljudi čuju riječ safari, gotovo uvijek zamišljaju isto: beskrajnu afričku savanu, lavove u visokoj travi i džip koji polako prolazi kroz prašnjavi pejzaž. Međutim, prava suština safarija nikada nije bila vezana samo za Afriku. Safari je osjećaj da ste ušli u svijet u kojem priroda još uvijek vodi glavnu riječ. A upravo takva mjesta danas postoje širom planete.

Republika Srpska vam nudi avanturu u svim njenim oblicima, a slobodno penjanje je definitivno jedna od njih, zbog izuzetne prirode, zanimljivih stijena i prekrasnih krajolika koji će vam pružiti neponovljivo iskustvo. Izuzetno popularne destinacije za ljubitelje ovog adrenalinskog doživljaja su Nacionalni park Kozara i Crvene stijene na Romaniji.

Postoji trenutak kada shvatiš da si stvarno izašao iz svakodnevice. Ne zato što si daleko, nego zato što je sve oko tebe drugačije. Put do Japodskih otoka nije spektakularan sam po sebi, ali posljednjih nekoliko minuta mijenja ritam. Auto ostavljaš iza sebe, a dalje ideš pješke, preko drvenih mostića koji lagano škrguću pod koracima. Ispod njih voda. Ne mirna, nego živa, stalno u pokretu.

Postoje putovanja koja te odvedu negdje. I postoje ona koja te promijene. Noć provedena na padinama vulkana Acatenango pripada ovoj drugoj vrsti.

Kada se pomene odmor na vodi, većina prvo pomisli na more. Ipak, prava avantura često počinje tamo gdje talasi ne udaraju o obalu, već rijeke i jezera tiho oblikuju pejzaže koji oduzimaju dah. Upravo na tim mjestima nastaju iskustva koja su intimnija, autentičnija i, za mnoge, uzbudljivija od klasičnog ljetovanja.