Palermo: Sirov, bučan i neodoljiv

Palermo nije takav slučajno. To je grad koji su oblikovali Feničani kao luku, Arapi kao grad vrtova i mirisa, i Normani kao prestonicu moći. Sve što je došlo poslije, Španci i Burboni, nije izbrisalo te slojeve, nego ih je samo dodatno zapetljalo. To je, u svakom smislu, grad pun različitih slojeva.

Gdje god da kreneš, prije ili kasnije naći ćeš se na Via Maqueda ili Corso Vittorio Emanuele - dvije glavne gradske arterije koje sijeku Palermo i određuju njegov ritam: jedna uža, življa i pješačka, druga šira, starija i monumentalnija.

Šetnja njima je stalni sudar. Buka, gužva, ljudi sa svih strana, a opet lijepo, jer se između tog haosa otvaraju pogledi na trgove, crkve i fasade koje podsjećaju zašto si tu. Sve se lomi u Quattro Canti, mjestu gdje se četiri ulice sijeku, raskrsnici čiji su uglovi zgrada blago zaobljeni i čine je savršenim krugom. Ljudi zastaju, okreću se oko sebe, pa se i ta gužva na trenutak rasporedi u kadar koji izgleda gotovo skladno.

Šetnjom kroz Corso Vittorio Emanuele doći ćete do gradske katedrale, Cattedrale Metropolitana della Santa Vergine Maria Assunta. Ispred Cattedrale di Palermo nalazi se i skulptura Santa Rosalia na brodu, motiv koji na prvi pogled djeluje neobično, ali ima jaku simboliku za grad. Svake godine tokom Festa di Santa Rosalia kroz Palermo prolazi velika procesija sa “brodom” koji nosi njenu figuru, podsjećajući na legendu da su njene relikvije u 17. vijeku donesene u grad i zaustavile kugu.

Na mjestu današnje katedrale prvo je postojala ranohrišćanska, odnosno vizantijska bazilika, koju su u 9. vijeku Arapi pretvorili u džamiju. Nakon normanskog osvajanja grada, u 12. vijeku Normani ponovo uspostavljaju hrišćanstvo i 1185. započinju izgradnju katedrale. Kroz naredne vijekove građevina se stalno mijenjala i dograđivala: dobijala je gotičke, barokne i kasnije neoklasične elemente, bez pokušaja da se sve uklopi u jedan stil. Zato danas izgleda kao spoj različitih epoha, ali upravo u tome je njena logika: sve ostaje vidljivo. Katedrala je izuzetno lijepa spolja, ali ono što je turistička zamka jeste penjanje na krov katedrale. Stepenice su uske i nezgodne, prostor gore nije plato, nego uski prolaz sa nesigurnom ogradom i zapravo samo čekaš u redu – da se popneš i da siđeš. Pogled nije dramatično drugačiji od onoga što već dobijaš sa drugih tačaka u gradu.

Nedaleko od katedrale nalazi se Normanska (kraljevska) palata. To je jedna od najstarijih kraljevskih rezidencija u Evropi i nastala je još u vrijeme Arapa, koji su ovdje vladali od IX do XI vijeka, imali svoju utvrdu i administrativni centar. Dolaskom Normana u XI vijeku, Palermo postaje prestonica Kraljevine Sicilije.

Upravo iz tog perioda potiče Cappella Palatina, koju je u 12. vijeku izgradio kralj Roger II od Sicilije. To je prostor koji ruši svaku logiku stila. Zlato, mozaici, drveni strop u arapskom stilu, normanska struktura, vizantijski detalji: sve zajedno, a ništa se ne sudara. Upravo tu Palermo ima najviše smisla: različiti uticaji ne poništavaju jedni druge, nego funkcionišu istovremeno. Vladari nisu rušili ono što su zatekli, nego su nadograđivali, pa palata danas izgleda kao složen istorijski mozaik, baš kao i sam Palermo.

I taman kada pomislite da ste shvatili ritam Palerma, tura po Teatro Massimo napravi rez. Spolja - ista vreva, prodavci, saobraćaj, glasovi koji se preklapaju. Iznutra - tišina, red, simetrija i raskoš koja djeluje gotovo nestvarno u odnosu na ulicu iz koje ste upravo ušli. Najveća operska kuća u Italiji i jedna od najvećih u Evropi, građena krajem 19. vijeka, zamišljena je kao simbol reda, moći i prestiža, i to se vidi u svakom detalju: savršena simetrija, monumentalno stepenište, dvorana u crveno-zlatnim tonovima i akustika zbog koje i najtiši šapat nosi kroz prostor.

Teatro Massimo je široj publici posebno poznat po završnoj sceni filma Kum III. Upravo na njegovim stepenicama odigrava se dramatičan epilog, koji je ovaj prostor dodatno upisao u pop-kulturu. Zbog toga mnogi dolaze ne samo zbog opere i arhitekture, nego i da prepoznaju kadar iz filma.

Kada se ponovo vratite na ulicu, Palermo vas brzo podsjeti gdje ste i to najjasnije na pijacama. Kada, prije puta, istražujete Palermo, u turističkoj ponudi se uvijek nađu pijace i to nije slučajno.

Pijace u Palermu nisu za svakoga i to se vidi odmah. Na Mercato di Ballarò i Mercato del Capo sve je izloženo: nizovi tezgi, hrana na vrelini, riba, meso i voće na otvorenom, prodavci koji je uzimaju golim rukama, viču, nude, dozivaju... Nekome je to nehigijenski haos, buka i gužva koju želi izbjeći; nekome ritam grada u najčišćem obliku: energija, brzina i osjećaj da si dio nečega stvarnog. Vucciria je manje pijaca, više scena: za jedne razočaranje, za druge produžetak tog istog haosa u noć. U Palermu su pijace vrlo jasan filter - ili ih prihvatiš takve kakve jesu, ili ih ne podneseš.

Nakon buke ulica i istorijskih slojeva, manastir Svete Katerine donosi potpuno drugačiji fokus - slatko i mir. U sklopu manastira nalazi se mala dolceria, I Segreti del Chiostro, u kojoj se i danas prave tradicionalni sicilijanski deserti po starim receptima časnih sestara. Tu kanoli nemaju ništa od “turističke verzije”: hrskava kora puni se tek pred serviranje, rikota je blaga i svježa, bez viška šećera, i razlika se osjeti odmah.

Kasata je druga priča: slojevita, teža, puna rikote, marcipana i kandiranog voća, desert koji ili obožavaš ili ti je previše. I opet isti obrazac kao u cijelom Palermu: nema sredine - ili ti sjedne savršeno, ili shvatiš da nije za tebe. Svakako, preporuka je da probate i vidite. I da, ovo je mjesto zbog kojeg vrijedi sačekati u redu. Ali poenta nije da to pojedete usput. Iza dolcerije je dvorište sa zelenilom, malom fontanom i mozaicima, prostor koji je pun turista, a ipak zadržava neki mir. Sjedi se, jede polako i na trenutak zaboravi grad koji je odmah iza zidova.

Nekoliko koraka dalje, nalazi se Fontana Pretoria, poznata i kao “Fontana srama”. Nadimak je dobila zbog velikog broja nagih statua, što je za 16. vijek u Palermu bilo previše otvoreno, pa su građani fontanu smatrali neukusnom. Postoji i druga, lokalna interpretacija: naziv je bio i komentar na tadašnju vlast, jer je grad skupo platio fontanu dok su problemi u svakodnevnom životu ostajali neriješeni.

Mnogima je jedna od prvih asocijacija na Siciliju mafija, ali danas Palermo pokušava da tu priču ispriča drugačije, bez romantizacije i bez skrivanja. Wall of Legality (Zid pravde) je dio tog narativa: niz murala i poruka onih koji su izgubili živote u borbi protiv mafije i koje podsjećaju da je grad prošao kroz stradanje.

O mafiji govori kao o problemu, ne kao o mitu. Posebno mjesto ima mural Giovannija Falconea i Paolo Borsellinija u četvrti Kalsa, sudija ubijenih 1992. u atentatima koji su potresli cijelu Italiju i pokrenuli snažniji otpor mafiji. Za razliku od filmova i priča koje mafiju često prikazuju kroz stil i moć, ovdje je fokus na cijeni: nasilje, strah i sistem koji je godinama razarao grad. Zid pravde i mural Falcone-Borselini danas nije samo sjećanje, nego i poruka: Palermo ne slavi mafiju, nego ljude koji su joj se suprotstavili.

Priča o Palermu ne može proći bez priče o hrani. Hrana u Palermu je nastavak svega što ste vidjeli. Na ulici dominira ono što se jede “s nogu”: arancini, panelle, sfincione, sendviči puni svega i svačega, često masno, obilno i bez pretvaranja da je “fino”.

Istovremeno, ista ta kuhinja daje i ozbiljna jela, pasta con le sarde, caponata, svježa riba, gdje se vidi koliko je tradicija duboka i raznolika. Palermo ne pokušava da prilagodi hranu turistima, nego jedeš ono što jedu i oni, kako jedu i oni.

Ljudi u Palermu prate ritam grada: otvoreni, brzi, često glasni, sa komunikacijom koja ide direktno i bez mnogo zadrške. Na svakom koraku se pjeva, muzika izlazi iz kafića, sa prozora, iz automobila, sa vespi, ritam se hvata usput, bez najave. Ali iza svega stoji jasna toplina: spremnost da pomognu, da objasne, da uđu u razgovor bez razloga.

Palermo ne uljepšava svoju stvarnost, ne traži da ga razumijete, nego samo da ga prihvatite, makar na nekoliko dana.

• Piše: Anja Petrović / HEDONIST