![[object Object]](https://api.hedonistmagazine.net/storage/images/2026/05/6c1c7de1-a237-4951-8bbb-64194890d4f2.webp)
Englezi često kažu da su golovi kao "dabldeker" autobusi - čekaš i čekaš, a onda se pojavi nekoliko zaredom. To najbolje zna Borčev Stojan Vranješ, koji je nedavno zabilježio 300. nastup za pomenuti banjalučki klub. Naš sagovornik je jedan od najtrofejnijih fudbalera grada na Vrbasu svih vremena, a sa crveno-plavima se domogao četiri šampionske titule u Premijer ligi BiH.
"Uživam u golovima, oni su moja hrana, moj pojam hedonizma. Kroz karijeru sam igrao u velikim klubovima, sa i protiv dosta velikih igrača stekao rutinu, koristim i najsitnije detalje i to na terenu izgleda "ubitačno". Svaki sam svoj gol već vidio i premotao u glavi, zaista me rijetko iznenade lopte koje dobijem i rutinski rješavam šanse u kojima se nađem", otkrio je za HEDONIST magazin Vranješ.
Karijeru je počeo u Borcu, igrao je u Rumuniji (Panduri, ĆFR Kluž), novosadskoj Vojvodini, ali i u Poljskoj (Lehija, Legija, Pjast), te za Željezničar iz kojeg se vratio tamo gdje je sve počelo, u svoju Banjluku, odnosno Borac.
"Gdje god sam bio, bilo je fenomenalno i što je jako bitno osvajao sam trofeje, te stekao veliki broj prijatelja. Mimoilazile su me i povrede. Imam dobru genetiku i sa očeve i sa majčine strane. Čitavu karijeru vodim računa o svom tijelu, pogotovo sada kad sam stariji, iskusniji. Prosto, bolje razumijem svoje tijelo. I kad sam bio mlađi pazio sam na ishranu, uvijek mi je bio važan oporavak i dobar trening. Moram vam reći i to da izbjegavam "jaču" hranu, jer mi teško pada zbog mog metabolizma, odnosno varenja. Stvarno su rijetki momenti kada dam sebi oduška u hrani i piću", priča nam Vranješ.
Stojan vodi računa i o svom izgledu. Uvijek je lijepo obučen i na taj način, kao što to radi i na terenu, daje primjer mlađim saigračima.
"Gledajte, ja mislim da to ide nekako s godinama. Uvijek sam volio da imam fine stvari koje sam sebi mogao da priuštim. Kada sam bio mlađi, često sam nosio trenerke i patike. To je onaj čuveni stil devedesetih, tada je to bilo IN. Sada se, da tako kažem, malo ozbiljnije oblačim. Imam svoj stil, ali naravno poslušam i suprugu kada me posavjetuje", priznaje Borčeva "dvadesettrojka".
A upravo su supruga, ćerka i sin centar svijeta Stojana Vranješa. Generalno, naš sagovornik je jako vezan za porodicu, pogotovo brata Ognjena.

"Kroz karijeru sam vidio da je samo porodica uvijek uz tebe. To je tako na mom primjeru. Svjestan sam šta je fudbal, to je samo "danas", već sutra se sve zaboravlja, zaboravlja se šta si uradio i jedino je porodica tu i kad je dobro i kad je loše", istakao je Vranješ.
Za vrijeme našeg razgovora na gradskom stadionu u Banjaluci, Vranješu su prilazili mnogi dječaci iz omladinskog pogona FK Borac koji su željeli da se sa njim fotografišu i upoznaju, što potvrđuje kakvu naš sagovornik popularnost ima.
"Nemam problem s tim što ljudi žele da se slikaju sa mnom i svima izlazim u susret. Srećan sam kada vidim klince, kojima sam neka vrsta uzora i koji sanjaju dres Borca. Naravno da sam za njih uvijek tu i volio bih da se što više mladih bavi sportom, jer sport je prije svega zadovoljstvo", zaključio je Vranješ.
Naš sagovornik je iz banjalučkog naselja Starčevica. Tu je odrastao, išao u školu i tu i dan-danas provodi najviše vremena.
"Imam uzak krug prijatelja, stvarno. Tu sam uvijek za njih i oni to znaju. Uz njih i porodicu, na mojoj Starčevici, naselju koje svim srcem navija za Borac, provodim vrijeme kad nisam na treningu, tako punim baterije", rekao nam je Vranješ.
