Adriana Trujillo: Kako sam od Tihuane i San Diega, preko Barselone, završila u Banjaluci

"Rođena sam u Tihuani, pograničnom gradu na granici između Donje Kalifornije (Meksiko) i Kalifornije (SAD). Tihuana je vjerovatno jedini grad na svijetu gdje bukvalno u tri koraka i u jednom momentu napravite prelaz između trećeg i prvog svijeta, jer su Tihuana i San Dijego maltene jedan grad podijeljen fizičkom granicom - čuvenom ogradom između SAD i Meksika. Ova ograda duga je skoro 1.000 kilometara, ulazi čak i u more. Nevjerovatno je da smo pokušali i prirodu da podijelimo. Prijelaz iz trećeg u prvi svijet je još više očigledan pošto se sa SAD strane nalaze parkovi odmah uz granicu, a kako je ovo pustinjska regija, kada vidite to zelenilo u srcu pustinje to stvarno izgleda kao neki raj na Zemlji. Tihuana je inače mnogo više vezana za Kaliforniju od ostatka Meksika. Meksiko Siti je daleko. Vremenska razlika između Tihuane i Meksiko Sitija je dva sata, tako da se sav život u ovom dijelu Meksika oslanja mnogo više na Kaliforniju", ovako Adriana za HEDONIST magazin opisuje rodni grad i prvi od mnogih u kojem je živjela.

Upisala je Akademiju umjetnosti na Autonomnom univerzitetu Donja Kalifornija, s tim da je jedan dio nastave slušala i na Univerzitetu u San Dijegu. Granica između San Dijega i Tihuane je nepredvidiva. Nekad čekate pola sata, nekad četiri sata da pređete, tako da je morala da preseli u San Dijego i tu nastavi dalje školovanje i život.

Međutim, ono što je ona tražila u svom školovanju nije mogla da pronađe u Americi. Američki pristup dokumentarnom filmu najviše se ogleda kroz profit, a mnogo manje kroz umjetnički pristup ili autorski izraz. U Americi producenti su ti koji otkupljuju scenarije i diktiraju, odnosno određuju kako će to sve na kraju da izgleda. Sami autori se tu mnogo ne pitaju. U Evropi se još uvijek ovo smatra i kulturom, a ne samo biznisom. Na kraju, kada je vidjela da njeni uzori Josep Català i Román Gubern predaju na Autonomnom univerzitetu u Barseloni, odluka je bila jednostavna. Preselila se u Evropu i školovanje nastavila u Španiji. Naredne dvije godine života provela je u Kataloniji. Tu je kaže vidjela šta je u stvari Evropa.

"Katalonija je nevjerovatna, a ljudi su tamo nevjerovatno ponosni na svoju istoriju, kulturu i jezik. Kasnije sam povezala sve što se dešava ovdje u Republici Srpskoj i u samoj Kataloniji. Situacija je poprilično slična. Mnogo su problema imali kroz istoriju baš zbog tog svog prkosa i želje da ne izgube svoj identitet u čitavom procesu globalizacije i ostalih procesa koji se dešavaju u svijetu, a ogledaju se u gubljenju nacionalnog identiteta", objašnjava Adriana.

Barselona je, kaže, za nju ostala u prelijepom sjećanju, jedan od gradova koje će zauvijek smatrati domom. Međutim, sudbina je htjela drugačije. 2017. godine prijavila se na Berlinale trening program koji se održava u okviru Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu. U grupi ih je bilo desetak. Na prvom predavanju profesor je tražio da međusobno razmjene pasoše. Ona je dobila Markov pasoš, a na pasošu je stajalo BiH. Nije joj bilo jasno kako na pasošu stoji BiH, a Marko sa kolegicom iz Srbije razgovara normalno. Pored toga Marko sam kaže da je Srbin.

"Ništa mi tu nije bilo jasno, međutim poslije sam shvatila šta se na ovom prostoru dešavalo. Morate razumjeti i taj istorijski momenat da bi razumjeli sadašnjost, a mogli i da vidite u budućnost. Kako sam živjela u Kataloniji, mogla sam da razumijem o čemu su oni pričali", kaže Adriana.

Te iste godine došla je kod Marka u Banjaluku. Prvi put stigla je u januaru, tako da kaže da je njen prvi utisak Banjaluke ušuškanog, poprilično hladno i mirnog mjesta.

"Kada ste rođeni u pustinji, niste baš navikli na snijeg i hladnoću, ali da vam kažem - u Banjaluku sam se zaljubila na prvi pogled, ovo je zaista nevjerovatan grad", dodaje Adrijana.

Ipak, misli da je najveći utisak na nju ostavilo nevjerovatno puno granica i pasoških kontrola na jako malom mjestu. Kaže da u Americi možete da pređete 1.000 kilometara, a da ne vidite ni jednu granicu, a ovdje to nije slučaj.

Tokom 2020. godine preselila se u Banjaluku, a ona i njen suprug Marko odlučili su da pokrenu festival filma. Tako je rođen „Cinema Parallels“.

"Trudimo se da damo priliku i prostor stvaraocima da prikažu svoje stvarnosti, da omogućimo dijalog i otvorimo lokalnu zajednicu prema svijetu što je više moguće. Mi se trudimo da lokalni mentalitet maksimalno eksponiramo ka različitim narativima i kroz to otvorimo različite dijaloge, što smatram da je svakako ogromno bogatstvo", objašnjava koncept festivala Adriana.

Restoran

Adriana i njen suprug u Banjaluci su otvorili i mali meksički restoran koji se zove „Chiquita“.

"Sva hrana se priprema prema originalnoj meksičkoj recepturi, a dosta samih autohtonih soseva i dodataka se uvozi iz Meksika. Banjaluka je miran i siguran grad. Kada vidim kako se djeca slobodno igraju napolju, srce mi se stegne, jer je to u Tihuani nemoguće", objasnila je naša sagovornica.

• Piše: Jasna Mijatović / HEDONIST
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 06, 2021. godine