Mali velikan koji ne želi u penziju

Njegova zvanična oznaka bila je zastava 750, kasnije su se samo brojevi mijenjali, što je značilo blagi redizajn i tehničko unapređenje motora koji je, u idealnim uslovima, mogao da dostigne brzinu od oko 120 kilometara na čas. Legenda kaže da je za njegovo ime zaslužan poznati karikaturista Milorad Dobrić, čiji je crtani junak bio kurir Fićo. Da li zbog toga, ili nečeg drugog, radnici u kragujevačkoj fabrici, te 1955. godine, automobil su počeli da nazivaju fića ili fićo, iako je na njegovoj zadnjoj haubi još dugo pisalo fiat 600, po čijoj licenci je pravljen u Kragujevcu punih 30 godina. Države u kojoj je nastajao odavno nema, ali je sve jača nostalgija koju budi pojava fiće, a time i ljubav prema ovom simpatičnom četvorotočkašu.

Čak i oni koji ništa ne znaju o automobilima, znaju šta je fićo, a mi smo se odlučili za još jedan omaž malom velikanu, povodom njegovog jubileja. Prvi kragujevački fićo proizveden je 1955. godine, ali ovom malom automobilu kao da ne pada na pamet da se povuče u penziju. Mada nije među izvikanim, neuništivim automobilima, poput VW golfa, podaci iz udruženja ljubitelja fića govore da je na našim putevima i dalje nekoliko stotina ovih mališana. Naravno, neki se jedva kreću, dok su drugi zategnuti, podmlađeni, zahvaljujući onima koji u fići ne vide samo automobil, nego i ljubav, simbol nekog boljeg, slađeg života, poznatijeg kao „dolče vita“.

Napomena uredništva: Tekst je dio HEDONIST arhive i objavljen je 2020. godine u trećem broju štampanog izdanja magazina.

Takvog fiću pronaći ćete u vlasništvu Branka Tomića iz Gradiške. Dok se uglancan šepuri parkiran na tepihu tek opalog lišća, imate želju da stanete, usporite, udahnete duboko i vratite se nekoliko decenija unazad, kada se živjelo sporije, kada su automobili imali dušu, a njihova veličina i blještavilo nisu bili mjere uspjeha. Poželite da uramite fotografiju automobila kojim je, u neka davna vremana, četvoročlana porodica redovno išla na more, a višak prtljaga vezivan je na nosaču na krovu, koji je bio često viđena „dodatna oprema” na fići.

"Danas kad slušam starije ljude koji prepričavaju svoje avanture, odlaske na more, u Trst po farmerke, i u meni se javi želja da uradim slično. Iskreno, imam želju da krenem fićom da duži put. Ako sve bude po planu, idem fićom do Jadrana, a možda i dalje", otkriva nam Tomić.

Priča da je kao dječak želio da ima svoje auto i nekako najrealnija opcija tada je bio fićo.

"Pred kraj osnovne škole kupio sam svog prvog fiću od ušteđevine. Sjećam se da se tada pojavila ljubav, koja je unazad nekoliko godina dovela do želje da produžim vijek ovim automobilima i restauriram ih uz pomoć nekoliko prijatelja. Imao sam ukupno pet fića, a trenutno posjedujem dva. Iako nisam majstor, moram priznati da je mehanika jako jednostavna i da svaki vlasnik fiće zna osnove kad podigne poklopac motor: platinska, razvodnik, remen, prirubnica... To je nešto standardno", kaže Tomić.

U arhivama je zapisano da je, početkom pedesetih godina prošlog vijeka, kragujevačka „Zastava” raspisala međunarodni konkurs, tražeći inostranog partnera. Prijavila se francuska firma „Renault”, engleske „Rover” i „Austin”, američka „Willys” i italijanske firme „Alfa Romeo” i „Fiat”. Poslije testiranja, ugovor je potpisan sa ovim posljednjim. Kada su Italijani na sajmu u Ženevi predstavili mali, ekonomični automobil fiat 600, zvijezda je rođena. Njegovu licencu prodali su u nekoliko država, a jedna od njih bila je Jugoslavija. Prve godine napravljeno je samo 25 vozila.

"Nismo imali alata, takozvane krstaste odvijače pravili smo sami, imali smo samo jednu mašinu za bušenje. Kada smo se malo uhodali, uspijevali smo da montiramo tri vozila dnevno. Godinama nakon početka proizvodnje bilo je malo radnika koji su mogli da kupe fiću. Pred cijelom fabrikom moglo je da se vidi četiri-pet komada. Bio je i skup. Koliko se sjećam, prvi je stajao 450.000 dinara, a ja sam tada imao platu 9.000 dinara. Dakle, koštao je mojih 50 plata", izjavio je 1985. za magazin „Svet” Milun Aleksić, tadašnji kontrolor proizvodnje u „Zastavi”.

Prodato 902.000 komada

Već nakon nekoliko godina fabrika je modernizovana, proizvodnja ubrzana, a fićo je pojeftinio. Postao je pristupačan i radničkoj klasi, koja je na njega čekala više od godinu dana poslije narudžbe, čak i uz „debelu” preporuku nekog poznatog. Do 1985. sa proizvodnih traka u Kragujevcu sišlo je 902.347 fića, a naslijedili su ga takođe popularni jugo i stojadin. Iako statistički najprodavaniji automobil iz Kragujevca u bivšoj Jugoslaviji, stojadin ili kec nikada nije uspio da ostane tako voljen i zapamćen kao maleni fićo.

„Nacionalna klasa”

Fićo će ostati zapamćen i po tome što je uspio da se odomaći u svim slojevima društva. Vozili su ga policija, hitna pomoć, vojska, vatrogasci i običan svijet. Zahvaljujući Draganu Nikoliću (Flojdu) i „Nacionalnoj klasi”, 1978. postao je i filmska zvijezda. Na filmskom plakatu, zajedno sa glavnim likom, vozačem auto-trka, nalazi se i crni fićo oblijepljen reklamama domaćih sponzora, među kojima su „Vuteks” i „Tigar”.

• Piše: Slobodan Popadić / HEDONIST
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 03, 2020. godine