Banjaluka kakvu ne očekujete: Grad egzotičnih sportova

Mačevanje se, poput tenisa, naziva džentlmenskim sportom, a jedan od tri mačevalačka kluba u BiH nalazi se u Banjoj Luci i vodi ga Senja Jakšić. Mačevalački klub „Banja Luka“ osnovao je maestro Đakomo Fanica iz Italije.

"Đakomo je imao djevojku u Banjoj Luci i zadatak da pokrene mačevanje u BiH. Ali, nakon nekoliko godina je otišao u Zagreb, jer nije mogao dovoljno da zarađuje. Njegov klub sam preuzeo ja", kaže trener ovog mačevalačkog kluba i „prvi banjalučki mač“ Senja Jakšić.

U mačevanju, dodaje on, postoje tri discipline - floret, sablja i mač. U njegovom klubu polaznici rade sa mačem, jer su pravila u toj disciplini najjednostavnija. Mač je, kaže Jakšić, šahovska disciplina.

"U floretu i maču cilj je ubosti protivnika, a kod sablje je dozvoljeno i siječenje. Kabl u maču registruje ubod. Potrebna je minimalna sila od 750 grama da bi se aktivirao prekidač, a validna meta je cijelo tijelo", kazao je Senja.

On dodaje da polaznici moraju da nauče kako da drže mač, jer je to veoma važno. Ukoliko se mač ne drži pravilno, može da se polomi, a potom i da povrijedi protivnika. Zato se i nose jakne koje su napravljene od gustog, balističkog materijala i on onemogućava povredu.

"Mačevanje je, kao i tenis, skup sport. Išao sam na nekoliko seminara i danas radim isključivo sa početnicima. Mačevanje je kontaktni sport. Kada te neko pogađa 20 ili 30 puta u isto mjesto, to i te kako zna da boli. Za mačevanje su potrebni zaštitna kaciga, odijelo, štitnici za podlaktice, naramenice, grudni oklopi, rukavice i mačevi", rekao je Senja Jakšić.

U mačevanju se, dodaje on, mogu dobiti žuti, crveni i crni karton. Žuti karton se dobija kao opomena i postoje propisi za šta se on dodjeljuje. Dva žuta kartona se automatski pretvaraju u crveni, a to je ujedno i poen za protivnika. Crni karton podrazumijeva eliminaciju sa takmičenja.

Damir Misija je jedini instruktor sportskog penjanja u Republici Srpskoj. Sportskim penjanjem se bavi od 2001. godine, a za HEDONIST magazin kaže da je to sport koji razvija cijelo tijelo. Pored napora penjanje, kaže on, traži i mnogo razmišljanja.

"Penjač mora da shvati na vrijeme kojom će stazom da se penje i koje će pokrete da koristi. Snaga jeste bitna u penjanju, ali to nije jedini napor kojem je penjač izložen. Sportsko penjanje je veoma jednostavno i bezbjedno iako ne djeluje tako. Neophodno je poštovati desetak nepisanih pravila i onda je bezbjednost zagarantovana. Mnogo se vodi računa o bezbjednosti i zato nema povreda. U našem klubu ima dosta mladih i njih učimo da poštuju ta pravila koja moraju da im prerastu u naviku. Tada je bezbjednost gotovo apsolutna", kaže Misija.

Nijedan trening sportskog penjanja nije isti. Kada jedan penjač penje jedan isti smjer više puta, nikada ga neće ispenjati na isti način. U zadnjih desetak godina penjanje je, kaže Misija, popularno u svijetu.

"Penjanje je sport sa najvećim porastom zainteresovanih. Kod nas je to i dalje u sklopu prikaznih aktivnosti. Pored plivanja, penjanje doprinosi korekcijama mnogih deformiteta na tijelu. Slovenija je penjanje uvela u osnovne i srednje škole", kazao je Damir Misija.

Svi mišići su zastupljeni prilikom penjanja. Nekada i lakši smjerovi znaju da naprave probleme, jer pojedina grupa mišića je zamorena ili nije aktivirana. Postoji gradacija težine smjerova i to je sva ljepota penjanja. Koliko penjača, dodaje Misija, toliko i poteškoća. Nekim penjačima problem pravi prevjes, nekome je težak nagib, neko se muči sa sitnim hvatovima, a neko sa trenjem. Ne mora nužno da znači da je plafon najteži.

"Tako izgleda sa zemlje, ali na stijeni je sve drugačije. Meni su najteži hvatovi na trenje, ali to je zato što sam to najmanje trenirao. Vještačke stijene za penjanje u regionu dugačke su i do 12 metara. Najpoznatije stijene za penjanje u svijetu dugačke su i po nekoliko desetina metara. Bio sam na mnogo vještačkih stijena u Srbiji, Austriji, Hrvatskoj, Sloveniji. Penjao sam se na prirodne stijene u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Kod nas su najbolje stijenje za penjanje u Peckoj, na Kozari i Krupi na Vrbasu", rekao je Misija.

U kanjonu Tijesno godinama se održava adrenalinski festival „Drill&Chill“ koji je do sada okupio nekoliko hiljada učenika iz svih zemalja svijeta. Već godinama vrhunski svjetski penjači i moderne akrobate koriste priliku da vježbaju i uživaju u ljepotama kanjona Tijesno. Popularni „hajlajneri“ preko kanjona postave uže za hodanje dužine 420 metara preko kojeg hodaju i na kojem se, u improvizovanim ležaljkama, odmaraju.

Kungfu Wushu klub „Lotos“ osnovan je 1998. godine. Predsjednik kluba je profesor Rastko Vuković, a treninge vodi majstor kineskog borenja Dragan Đumić koji je znanje sticao kod najvećih autoriteta u oblasti kineskog borenja u Srbiji i u Narodnoj Republici Kini.

U „Lotosu“ se, kaže Đumić, praktikuje nekoliko disciplina - ving čun (tradicionalno kinesko borenje), sanda ili san šou (borba sa punim kontaktom koja uključuje i bacanja), tai či ćuan (meditativne vježbe) i šuai đao (kinesko rvanje).

"Kroz „Lotos“ je za 20 godina prošlo nekoliko hiljada polaznika. U radu našeg kluba podjednako učestvuju i najmlađi, ali i oni stariji koji uveliko gaze sedmu deceniju života. Zbog toga se u klubu naročita pažnja pridaje vježbama snage koje treba da osnaže, a potom i sačuvaju zdravo tijelo polaznika", rekao je Đumić.

S obzirom na to da je kungfu i kao sport i vještina prisutan uglavnom van Evrope, u Sjedinjenim Američkim Državama i Narodnoj Republici Kini, broj takmičara koji je „Lotos“ dao u dvodecenijskoj karijeri je skroman, ali su njihovi rezultati više nego značajni.

• Piše: Goran Dakić / HEDONIST
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 05, 2021. godine