

Jutro je polako svitalo nad industrijskom Engleskom. Gust dim iz dimnjaka fabrika prekrivao je nebo iznad Birminghama, Mančestera i Lestera, dok su prve lokomotive uz zaglušujući zvuk prolazile kroz krajolik koji se mijenjao brže nego ikada ranije. Fabrike su gutale hiljade radnika, gradovi su rasli iz dana u dan, a željeznica je spajala mjesta koja su donedavno bila udaljena danima putovanja kočijama.

Na svijetu postoje gradovi koji su inspirisali filmove, mjesta po kojima su nastale pjesme i pejzaži koje su ovjekovječili najveći svjetski slikari. Međutim, postoji veoma malo naselja koja su ostavila toliko snažan utisak da je neko odlučio da ih doslovno izgradi ponovo, hiljadama kilometara od njihovog izvornog doma. Upravo se to dogodilo Hallstattu, malom austrijskom selu smještenom između strmih alpskih padina i mirne površine istoimenog jezera.

Kada obiđete više od stotinu zemalja svijeta, steknete pravo da upoređujete. Upravo zato riječi najpoznatijeg banjalučkog putopisca Roberta Dacešina imaju posebnu težinu kada kaže da Bosna i Hercegovina posjeduje prirodne i kulturne dragulje koji bez problema mogu stati rame uz rame s najpoznatijim svjetskim destinacijama.

Pronašli ste hotel koji izgleda savršeno. Fotografije podsjećaju na luksuzni resort, ocjene su visoke, a cijena djeluje kao odlična prilika. Međutim, tek po dolasku shvatite da "pet minuta od centra" znači pola sata hoda uzbrdo, da soba gleda na parking umjesto na more i da konačan račun nije ni približno onome što ste očekivali prilikom rezervacije.

Malta, jedna od teritorijalno najmanjih evropskih zemalja, ima geografski položaj koji je ovu državu od davnina učinio primamljivom putnicima iz svih dijelova svijeta. Njeno ime potiče od feničanske riječi Malet što u prevodu označava mjesto za skrivanje. Svoje „skrovito mjesto“ tu su pronaši i dvoje Banjalučana, Nevena Striković i Rajko Trubajić.

Nekada su u njima živjeli ljudi čiji je posao bio da čuvaju brodove od stijena. Danas u istim tim zgradama odsjedaju putnici koji žele nekoliko dana daleko od gradske buke, hotelskih gužvi i svakodnevice. Stari svjetionici širom Evrope posljednjih godina postali su jedno od najpoželjnijih mjesta za odmor.

Dok pojedine zemlje upoznajemo kroz muzeje, druge kroz hranu, a Italiju često prvo upoznamo kroz filmove. Njene uske kamene ulice, trgovi okupani suncem, miris espressa, vinogradi Toskane i obala Amalfi čine da poželite spakovati kofere već nakon prve scene.

Postoje mjesta koja izgledaju kao da su nastala iz mašte slikara, a ne iz istorije. Gradići čije ulice djeluju kao scenografija filma, čije zidine čuvaju vijekove priča i gdje svaki ugao izgleda kao savršena fotografija. Jedno od takvih mjesta nalazi se u srcu Španije, daleko od gužvi Barselone, Madrida i Sevilje. Njegovo ime je Albarracín.

Drvena plutajuća kućica na Drinskom jezeru, nazvana „Bajka“, smještena je u Međeđi, nedaleko od Višegrada. Gostima pruža mir i privatnost. To je mjesto za sunčanje i kupanje, roštiljanje, uživanje, mjesto koje je izolovano od gužve i neželjenih posjetilaca, a najzanimljivija je činjenica da se do splava dolazi isključivo čamcem.

Jezero Alagovac, popularno nazvano i „nevesinjskim morem“, nalazi se u podnožju planine Velež, na oko četiri kilometra sjeverno od Nevesinja i najveće je jezero u nevesinjskoj dolini. Na nadmorskoj visini od 860 metara mami ljepotom i okolinom, jer je ušuškano u šumi, a do mnogih plaža vodi samo makadamski put.

Na vrhu vulkanske stijene u srcu Italije nalazi se mjesto do kojeg vodi samo jedan most. Nekada dom hiljadama stanovnika, danas ga mnogi nazivaju „umirućim gradom“. Ipak, upravo ta prolaznost pretvorila je Civitu di Bagnoregio u jednu od najneobičnijih i najfotografisanijih destinacija u Evropi.

Carske palate, muzeji i galerije, koncertne dvorane i operske kuće i veliki broj kultnih mjesta gdje su se neki od najvećih umova 18. i 19. vijeka okupljali i radili u gradu su na Dunavu. Više od 400 godina bio je središte Habsburške monarhije i Austro-Ugarskog carstva, danas je multikulturalan grad u srcu Evrope, a udaljen nam je svega nekoliko sati vožnje automobilom.

Nekada su putovanja bila duža od destinacija. Ljudi nisu jurili da stignu. Nisu pratili procjenu dolaska na navigaciji niti računali koliko će minuta uštedjeti obilaznicom. Put je bio sastavni dio doživljaja. Svaki grad usput imao je svoje značenje, svaka kafa svoj razlog, a svako zaustavljanje svoju priču.

Cefalù, gradić na sjevernoj obali Sicilije sa oko 14.000 stanovnika, nalazi se sedamdesetak kilometara od Palerma i jedno je od najpoznatijih mjesta na ovom dijelu ostrva. Tokom ljeta broj ljudi u gradu višestruko raste zbog turista, ali Cefalù i dalje uspijeva da zadrži atmosferu malog mediteranskog mjesta.

Sa terasa starih kuća vise tepisi koji se suše na suncu. Ispod njih prolaze crni mercedesi iz devedesetih, hipsteri sa analognim fotoaparatima i žene koje nose hljeb umotan u papir još topao iz peći. Negdje iz podruma dopire elektronska muzika, a samo nekoliko ulica dalje starci igraju tavlu ispred prodavnice. Tbilisi ne djeluje kao grad koji je pažljivo planiran da osvoji turiste. I upravo zato osvaja.

Dubrovnik je grad koji se često opisuje kao biser Jadrana, ali za one koji u njemu žive on je mnogo više od turističke razglednice. To je način života, ritam koji se ne žuri i svakodnevica u kojoj se sve svodi na jednostavnu filozofiju - „pomalo“.

Robert Dacešin, putopisac iz Banjaluke koji je obišao više od pola svijeta, kaže za HEDONIST magazin da je oduvijek imao samo jednu želju – da stigne u Brazil i da prenoći u Rio de Žaneiru. Lomatao se po vozovima, spavao u autobusima, ali je konačno stigao tamo gdje je više od dvije decenije želio - na plažu Kopakabanu.

Postoje mjesta na svijetu koja djeluju kao da ne pripadaju ovom vremenu. Komodo ostrva u Indoneziji upravo su takvo mjesto - divlja, surova i gotovo nestvarna. Na njima živi stvorenje koje izgleda kao da je preživjelo još od doba dinosaurusa: čuveni komodo zmaj.

Postoje mjesta na svijetu koja ljudi ne posjećuju samo zbog odmora. Putuje se do njih zbog osjećaja. Zbog slike koju smo nekada vidjeli na ekranu, fotografije koja je djelovala nestvarno ili zbog one tihe potrebe da makar jednom stanemo pred pejzaž koji izgleda kao da ne pripada svakodnevici.