Može li zadovoljstvo spasiti štampu?

To su prvenstveno oni za koje je listanje štampe uživanje i navika koje se ne odriču, oni koji lagano iščitavaju dobro skrojene tekstove, promišljaju u mirnom ambijentu, možda uz prvu jutarnju kafu.

Jedino što se može mjeriti sa njihovim hedonizmom jeste zanos pisaca takvih redova i ljudi koji od prvog trenutka kada su uzeli pero u ruke ili ušli u štampariju nikada nisu prestali da pišu i da vole novine. To zadovoljstvo jednih i drugih moglo bi spasiti štampu, zaštititi je od udara koje proživljava u digitalnoj eri.

Sva štampana izdanja HEDONIST magazina možete pregledati klikom OVDJE.

U njenu snagu uvjereni su sagovornici Hedonista, urednici i novinari koji više od pola vijeka oblikuju naš medijski prostor.

Manojlo Manjo Vukotić, nekadašnji glavni urednik najvećih dnevnih listova na ovim prostorima, objašnjava šta je za njega miris papira.

"Davno, davno, još kada sam u „Studentu” (listu studenata Beogradskog univerziteta) počeo da pišem i uređujem, opio me miris štamparije. Tada se slog (tekst) izlivao u olovu. Olovo miriše. Svježi slog na papiru malo zacrni ruke, ali nadima grudi zadovoljstvom. Izašao je tekst. Novine kreću ka čitaocu. Majstori iz štamparije idu u radnički restoran. Tamo ih čeka toplo mlijeko, da pročiste pluća od olova. U zvuku tih mašina uživao sam više od pola vijeka. U toj simfoniji obrta rotacije, ispod kojih izlijeću hiljade primjeraka novina. Stotine hiljada. Jednom smo probali novu rotacionu mašinu i za sat vremena izlašle su 52.000 primjeraka „Večernjih novosti“. Kad odštampate 250.000 primjeraka, ili više (broj je znao dostići i milion, kad je Tito umro), nema većeg zadovoljstva, užitka. Osjećate neku vrstu slavlja, pobjede, zajedničke i lične. Najviše sam volio da čitam svježe novine. Takav mi je, često, bio i zadatak. Čitao sam u redakciji, u liftu, u taksiju, na stepenicama, u fotelji - svejedno", priča sagovornik HEDONIST magazina

Novine su, kaže Manojlović, njegov obrok, njegova hrana.

"Ponekad ima i gorčine, mučnine, ljutine, kiseline, ali češće zdrave medovine i pjenušavog zanosa štampanjca. Nisam imao naviku da čitam uz kafu. To mi je sporo. Nisam pušio, pa nisam udisao taj podmukli dim. Dok sam listao novine, grčio pomalo listove, jagodicama klizio po toj bijeloj hrapavosti, uvijek sam osjećao kako se odmah, istog trena, gladan, žedan, spremam za novu, bogatiju trpezu. Novine nisu bile moj posao, nego moj život", kaže Vukotić.

Ne vjeruje da će novine izumrijeti i da će ih progutati kompjuteri, portali, kamere i kamerice.

"Jeste, to je velika utakmica. Trenutno svi ti elektronski mediji, udruženi, imaju prednost nad štampanim. Uvjeren sam da je situacija takva zato što je novinarstvo posrnulo, zato što su profesionalna pravila utopljena u državne jasle, sitnoprimitivne vlasničke dućane, u jednoumnost, partijnost, sluganstvo. Novinarstvo je zalutalo u jednosmjernu ulicu. To se vidi i po nikad manjim tiražima. Vodeći beogradski dnevnici danas imaju tiraže najniže u posljednjih 60 godina. Svejedno, uporno čitam novine. Svih boja. Nastavljam čak i kad ruka zadrhti od neukusa i kada se osjeća zadah novinarskog nevjerstva i crvenofenjeraške prodaje. Da, čitam i dalje. Zbog naslova, papira, fotografija, tabela, skica. To je moj svakodnevni obrok", ističe Vukotić, koji ni danas ne živi daleko od mirisa papira, jer je vlasnik izdavačke kuće „Vukotić media”.

Papir je neobjašnjivo uživanje za mnoge generacije novinara i njihovih čitalaca. Sa ovim je saglasan i novinar Brane Božić, koji već 48 godina piše, od čega gotovo tri decenije za nedeljnik „NIN”.

"Portali su uređeni po istom šablonu. Svako slaže svoj tekst u neku formu, dok je papir mnogo veća i ozbiljnija kreacija. Na portalima rečenica je kratka, štedljiva, lišena kreativnosti zarad brzine. Ranije se u novinama mogla pročitati rečenica koja je ličila i na književnu. Tada smo imali reportaže koje su se, po mnogima, mogle nazvati književnošću. Imali smo briljantne reportere u velikim listovima, ali za to nema mjesta na portalima. Svi portali su međusobno slični. Imamo potpise ispod tekstova, ali izgleda kao da je sve pisao jedan autor. Ranije se po tekstu moglo znati ko je njegov autor, čak i bez čitanja potpisa na dnu teksta" objašnjava Božić.

Dodaje da svi elementi priče stavljeni na papir dobijaju novu dimenziju.

"Uz samo čitanje i informisanje, osjećaj zadovoljstva kod čitaoca stvara kreacija u prelomu i svemu što se radi. Sada se čitalac samo informiše, a nema vizuelnog i drugog osjećaja, koji se ne da opisati riječima. Mislim da će te neke nevidljive stvari, koje nemaju racionalno objašnjenje, uticati i na to da se papir zadrži još dugo. Štampa preživljava, iako je teško. Agresija koja dolazi iz modernih medija ipak će još zadržavati ljude na klasičnim pričama. Čovjek više razmišlja kada pred sobom ima papir, nego ekran", naglašava Božić, koji za sebe kaže da nepristojno dugo radi svoj posao, ali da uvijek osjeća zadovoljstvo.

Po čemu se još štampa razlikuje od portala?

"Pokušajte da čitate portale sat vremena, pa pokušajte isto toliko dugo da čitate novine. Portali umaraju, žurite, pročitate naslov, poneku rečenicu i već vam je previše. Poslije čitanja novina, odmorniji ste nego što ste bili", zaključuje Božić.

Print se neće lako predati

"Ovo je još jedan dokaz da se printana izdanja neće tako lako predati. Znamo da su mnoge novine izgubile tiraže, ali kada saberemo sve što je prodala štampa, nije to preveliki pad u odnosu na raniji period. Papira se ukupno prodaje gotovo isto koliko i prije, samo što je sada veći izbor štampe", kaže Brane Božić.

• Piše: Valentina Mišljenović / HEDONIST
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 02, 2020. godine