

Vinil je 2022. prvi put od 1987. prodao više primjeraka od CD-a, Kodak jedva prati potražnju za filmom, a telefon koji namjerno nudi manje mogućnosti košta skoro 800 dolara. Ko to kupuje i šta zapravo plaća?

Počelo je 2002. na sajmu čamaca na Floridi, sa 200 pari obuće koju su i sami osnivači smatrali ružnom. Petnaestak godina kasnije, slične cipele su se za nekoliko sati rasprodavale po stotinama dolara. Evo šta nauka kaže o tome.

Kravata je jedan od rijetkih komada odjeće koji je promijenio gotovo sve, a ipak ostao prepoznatljiv. Četiri vijeka poslije svog pojavljivanja i dalje stoji na istom mjestu, između kragne i revera, samo što više ne govori ono što je govorila prije sto ili tri stotine godina.

Godina je 1963. Uspješan italijanski industrijalac, vlasnik fabrike traktora, dovezao se do Maranela u svom Ferariju 250 GT i pokucao na vrata samog Enca Ferarija. Nije došao da kupi novi automobil. Došao je da se požali - kvačilo na njegovom skupom sportskom autu neprestano je otkazivalo, a on je, kao čovjek koji je cijeli život pravio traktore, čak imao i konkretan prijedlog kako da se problem riješi.

Bijela košulja nikada nije bila elegantna zato što je bijela. Bila je elegantna zato što je bilo skoro nemoguće da ostane bijela - a čovjek koji je uspijevao da je takvom održi, dan za danom, dokazivao je time nešto mnogo vrednije od ukusa: da neko drugi za njega pere, štirka i pegla veš, i da sam nikada ne mora da radi posao dovoljno prljav da mu isprlja okovratnik.

Sve je počelo od igračke u izlogu prodavnice u Parizu. Grof Žil-Alber de Dion, poznat u tadašnjem visokom društvu podjednako po dvobojima na koje je izazivao ljude koliko i po sklonosti prema damama, tražio je 1881. godine nagrade za jedan bal kada mu je pogled zapeo za model parne lokomotive, izrađen s toliko preciznosti da je odlučio da pronađe njene tvorce.

Kada je 1955. godine šesnaestogodišnji dječak iz radničke porodice u Bronksu odlučio da promijeni prezime, nije birao nešto neutralno. Ralf Lifšic je postao Ralf Loren - ime koje je zvučalo kao da pripada nekome ko je oduvijek posjedovao konjički klub, a ne dječaku čiji je otac slikao kuće za život i čija je majka insistirala da porodica ostane strogo košer.

Pariz, 5. oktobar 1955. godine. Pod svodovima Grand Palaisa, gdje su generacije prije toga posmatrale slikarske izložbe i skulpture, publika se u tišini okuplja oko automobila prekrivenog platnom. Kada je platno skinuto, u sali nastaje nešto što svjedoci opisuju kao kolektivni uzdah - oblik koji niko od prisutnih nikada nije vidio, ni na jednom drugom vozilu, u ijednoj zemlji svijeta.

Moda najbolje funkcioniše onda kada prestane da bude samo ono što se nosi i postane dio prostora u kojem živimo. U tom trenutku ulica više nije samo ulica, već pozornica, a publika postaje dio događaja. Upravo takav koncept donosi Elite Fashion Connection, koji će 12. septembra Banjaluku pretvoriti u otvorenu modnu scenu.

Ispred gotovo svake berbernice na svijetu i danas se vrti isti simbol - crveno-bijela spirala, toliko poznata da je skoro niko više i ne primjećuje. Malo ko zna da ta spirala nikada nije bila ukras. Bila je reklama, i to za nešto mnogo neprijatnije od šišanja.

U radionici u Sakaiu, blizu Osake, jedan čovjek provede cijeli radni vijek radeći samo jednu stvar: oštri. Ne kuje, ne oblikuje dršku, ne bira čelik - samo brusi oštricu, na nizu sve finijih brusnih kamenova, sve dok ivica ne postane toliko precizna da klizi kroz meso ribe bez otpora.

Kamera se približava. Cary Grant izlazi iz automobila, zakopčava sako jednim pokretom i, bez ijedne suvišne geste, ulazi u kadar kao da je odijelo dio njegove kože, a ne komad odjeće koji je jutros obukao. Publika to ne primjećuje kao stil. Publika to jednostavno doživljava kao njega. Upravo je to razlika između čovjeka koji nosi modu i čovjeka koji je, bez namjere, postaje.

Kada je James Dean šetao ulicama Los Anđelesa, Tom Cruise plesao po dnevnoj sobi u bijeloj košulji, a braća Blues prvi put izašla na scenu u crnim odijelima, publika nije pamtila samo njihova lica. Pamtila je i naočale.

Moda se mijenja brže nego ikada. Svake sezone pojavljuju se nove boje, novi krojevi i nova pravila koja već nekoliko mjeseci kasnije postaju zastarjela. Međutim, prava elegancija nikada nije zavisila od trendova. Ona nije stvar onoga što se nosi, već načina na koji se odjeća nosi.

Većina kuća projektovana je da u njima neko živi. Nekoliko njih otišlo je mnogo dalje - promijenile su način na koji cijeli svijet razmišlja o prostoru, svjetlosti i odnosu čovjeka prema prirodi. Nisu bile najveće ni najskuplje, ali su postale prekretnice u istoriji arhitekture. Ovo je pet kuća bez kojih bi savremeni dom danas izgledao potpuno drugačije.

Dana 20. jula 1969. godine više od 600 miliona ljudi širom svijeta sjedilo je ispred televizora čekajući trenutak koji nijedna prethodna generacija nije mogla ni zamisliti. Crno-bijela slika bila je mutna, signal je povremeno nestajao, a glasovi iz svemira dopirali su uz šum i prekide. Ipak, niko nije skretao pogled. Svijet je čekao da čovjek prvi put zakorači na drugo nebesko tijelo.

Mercedesovi automobili, naročito oni sportski, još od tridesetih godina prošlog vijeka poznati su kao „srebrne strijele“. Ali, mercedes koga u garaži čuva Banjalučanin Velimir Tamamović više liči na zlato. Zapravo, na ćup prepun zlata starog 71 godinu. Po vrijednosti, po boji, ali i namjeni. Ako bude kako je planirano, jedni vasnik nakon Velimira biće njegov sin, jer za kupce ovaj automobil nema cijenu. Pravo porodično blago!

Ako ste ikada u Italiji poslije ručka naručili kapućino, velike su šanse da vas konobar nije čudno pogledao. Naprotiv, poslužiće vam ga bez riječi. Ali, gotovo sigurno će odmah znati da niste Italijan.

Postoji malo proizvoda koji su uspjeli da nadžive svoju prvobitnu namjenu i postanu dio identiteta jedne zemlje. Vespa je upravo jedan od njih. Tokom gotovo osam decenija postojanja prerastala je u mnogo više od skutera - postala je simbol italijanskog načina života, nezaobilazan detalj filmskih klasika, modna ikona i jedan od najprepoznatljivijih proizvoda evropskog dizajna.