Zašto je bijela košulja vječna ikona stila

Vjekovima prije nego što je bijela košulja postala sinonim za bezvremensku eleganciju, bila je nešto mnogo prizemnije - reklama za dokolicu, obučena u tkaninu.

Čovjek koji je taj skriveni mehanizam pretvorio u svjesnu modnu filozofiju zvao se Džordž Brajan Bramel, poznatiji kao Bo Bramel, neformalni diktator ukusa londonske elite s početka devetnaestog vijeka. Dok su prethodne generacije aristokratije nosile izvezene prsluke, napudrovane perike i jarke boje kao dokaz bogatstva, Bramel je preokrenuo logiku: prava elegancija, tvrdio je, leži u besprijekornoj čistoći i savršenom kroju, ne u ukrasima.

Njegova svakodnevna uniforma - taman kaput, tanke pantalone, i bjelina košulje i kravate toliko izraštena da je djelovala gotovo neprirodno - zahtijevala je sate pripreme i čitav tim ljudi da bi izgledala kao da je nastala bez ikakvog napora. Čizme je, prema legendi, glancao šampanjcem. Kada mu je vojvoda od Bedforda jednom pokazao novi kaput tražeći mišljenje, Bramel ga je odmjerio od glave do pete i upitao, sa hladnom ljubaznošću: "Bedforde, ti to zoveš kaputom?" Krojači sa Sevil Roua su se doslovno utrkivali da mu ugode, jer je njegovo odobravanje jednog komada odjeće vrijedilo više od bilo koje reklame.

Bramelova bijela košulja, međutim, još uvijek je bila košulja koju je neko drugi prao ručno, danima, kako bi ostala tako izraštena. Rješenje koje je tu prljavu stranu priče konačno otklonilo stiglo je, sasvim neočekivano, od jedne domaćice iz američke provincije. Hana Montagju, žena kovača iz mjesta Troj u državi Njujork, umorila se 1827. godine od toga da svaki put pere cijelu košulju svog muža Orlanda samo zato što mu se uprljao okovratnik. Rješenje joj je bilo jednostavno do genijalnosti: odsjekla je okovratnik i prišila ga tako da se može skidati i prati posebno od ostatka košulje. Ideja se proširila tolikom brzinom da je Troj za nekoliko decenija proizvodio devedeset odsto svih odvojivih okovratnika u Americi, i zaradio nadimak "Grad okovratnika".

Upravo je taj odvojivi, uštirkani bijeli okovratnik dao ime cijeloj društvenoj klasi. Kancelarijski radnici koji su mogli da priušte svjež, blistavo bijel okovratnik svakog jutra postali su poznati kao "bijeli okovratnici" - razlikovani, doslovno po boji tkanine oko vrata, od radnika koji su nosili tamnije, robusnije materijale sposobne da sakriju prljavštinu fizičkog rada. Izraz "white-collar worker" koji i danas koristimo za kancelarijsko zanimanje nije metafora. To je fosil jedne stvarne, opipljive razlike koja se nekada mogla vidjeti na razdaljini od deset koraka.

Sredinom dvadesetog vijeka, bijela košulja je doživjela obrt koji njeni tvorci nikada ne bi zamislili. Kada je Marlon Brando 1951. godine u filmu "Tramvaj zvani žudnja" skinuo sako i ostao samo u bijeloj majici, obučenoj kao spoljni, a ne donji veš, bijela tkanina koja je vijekovima signalizirala pripadnost eliti odjednom je počela da znači nešto skoro suprotno - sirovu, fizičku muškost radničke klase. Bijela boja se, čini se, uvijek vraćala istoj osnovnoj poruci - ovo tijelo, ovaj čovjek, dovoljno je siguran u sebe da nosi nešto što bi svaka mrlja odmah odala - samo je publika kojoj se ta poruka upućivala potpuno promijenila adresu.

Danas, kada neko obuče besprijekorno bijelu košulju za sastanak ili večeru, poruka koju šalje zapravo je gotovo identična onoj iz devetnaestog vijeka, samo demokratizovanija. Bijela tkanina i dalje pokazuje najmanju mrlju, najmanju kap kafe, najsitniju grešku - i dalje zahtijeva više pažnje pri pranju i peglanju od bilo koje druge boje u ormaru. Razlika je u tome što danas praonica, ne sluga, i mašina za veš, ne domaćica sa makazama, tu nevidljivu njegu obavljaju umjesto nas. Ono što se nije promijenilo jeste osnovna logika koja bijelu košulju čini vječnom: što izgleda bezbrižnije i čistije, više truda mora biti uloženo da tako izgleda - a upravo je ta tiha, gotovo nevidljiva razmjena između lakoće i truda ono što nas, i dvjesto godina poslije Bramela, i dalje uvjerava da smo pred nekim ko zna šta radi.