Istorija kravate: Od vojnog detalja do simbola stila

Nekada znak vojnog porijekla, zatim predmet dvorske mode, potom detalj po kojem se prepoznavala elegancija jednog gospodina, a u dvadesetom vijeku gotovo uniforma poslovnog svijeta, danas je ponovo stvar izbora. To joj je, čini se, otvorilo sasvim nov prostor.

Od hrvatskih vojnika do francuskog dvora

Njeno porijeklo vezuje se za hrvatske vojnike koji su se u sedamnaestom vijeku, u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata, borili u francuskoj službi. Oko vrata su nosili marame, a taj detalj nije promakao francuskom dvoru. Riječ cravate potiče od naziva Croates, kako su Francuzi zvali Hrvate, i odatle se kroz različite jezike proširila Evropom i postala ime jednog od najprepoznatljivijih modnih dodataka.

Zanimljivo je koliko je malo vremena trebalo da vojnički detalj postane dvorska moda. Već u drugoj polovini sedamnaestog vijeka kravata se nosila daleko od bojišta, a oko vrata aristokrata pojavljivali su se komadi svile, finog platna i čipke. U garderobi tog doba vrat je bio jedan od najvidljivijih dijelova odjeće, pa samim tim i savršeno mjesto za isticanje statusa.

Kada je kravata postala stvar ukusa

Tada nije postojala jedna kravata, niti jedan pravilan način vezivanja. Muškarac je birao između različitih oblika, materijala i načina da tkaninu složi oko vrata. Bila je to mala pozornica na kojoj su se pokazivali ukus, novac i pripadnost društvenom krugu.

Iz tog perioda potiče i priča o steinkirku, popularnom načinu nošenja kravate krajem sedamnaestog vijeka. Prema predanju, francuski oficiri su u bici kod Steenkerkea 1692. godine bili iznenađeni napadom i nisu imali vremena da uredno namjeste marame, pa su ih samo obmotali oko vrata, a krajeve provukli kroz rupicu na kaputu. Priča je dovoljno dobra da opstane do danas, iako istoričari mode s pravom upozoravaju da je riječ o tradiciji, a ne o pouzdano utvrđenom objašnjenju. Sama moda je, međutim, bila stvarna i ostala je omiljena do kraja vijeka.

Takve epizode mnogo govore o prirodi kravate. Ona nikada nije bila samo komad tkanine. Od samog početka bila je vezana za način na koji se nosi, a taj način je mogao da kaže isto koliko i odjeća uz koju stoji.

Beau Brummell i nova muška elegancija

Pravi preokret dogodio se početkom devetnaestog vijeka, kada se mijenja sama ideja o tome kako muškarac treba da izgleda.

George Bryan „Beau" Brummell bio je jedan od najuticajnijih ljudi britanske mode svog vremena. Njegov značaj nije u tome što je izmislio nov komad garderobe, već što je od oblačenja napravio disciplinu u kojoj se vrijednost ne mjeri količinom ukrasa. Dobro krojeno odijelo, besprijekorna košulja, čizme i pažljivo namještena kravata bili su važniji od raskoši koja je ranije krasila aristokratsku garderobu.

Brummellova kravata bila je gotovo opsesija. Nosio je uštirkane kravate i posvećivao veliku pažnju njihovom vezivanju, toliko da su priče o njegovoj preciznosti postale dio legende o njemu. U istoriji mode upravo se njegov uticaj često navodi kao jedna od ključnih tačaka u nastanku suzdržanije muške elegancije koja će obilježiti devetnaesti vijek.

Paradoks njegovog stila bio je u tome što je zahtijevao mnogo truda da bi izgledalo kao da nikakav trud nije uložen. Savršeno namještena kravata trebalo je da djeluje prirodno, gotovo slučajno, iako je iza prividnog nemara stajala velika preciznost. U tome se već nazire nešto što će ostati odlika dobrog muškog stila do danas: najuspjeliji detalj često je onaj koji ne privlači pažnju na sebe, već cijelu kombinaciju čini skladnom.

U prvim decenijama devetnaestog vijeka kravata je i dalje bila prilično velika. Nosila se kao širok kvadrat od muslina ili svile, pažljivo presavijen i vezan na različite načine, a priručnici za muško odijevanje nudili su čitave sisteme vezivanja. Bila je jedan od glavnih predmeta muške mode i, naročito među dendijima, stvar ozbiljnog ličnog izbora.

Put ka savremenoj kravati

Tokom devetnaestog vijeka vratna moda postepeno se pojednostavljivala. Velike kravate ustupale su mjesto užim svilenim kravatama i jednostavnijim načinima vezivanja, a sredinom vijeka sve češće su se viđale tamne svilene kravate i uži modeli.

Do posljednje četvrtine vijeka kravata je već počela da liči na predmet koji danas poznajemo. Four-in-hand, koja je ime dobila, prema jednom objašnjenju, po londonskom klubu, a prema drugom po načinu na koji kočijaši vezuju marame, lako se uklopila u novu, praktičniju mušku garderobu. Nosila se uz bijelu košulju i takozvano lounge odijelo, kombinaciju koja je postala jedna od osnova modernog odijela.

To je bila važna promjena. Kravata je prestajala da bude veliki ukrasni predmet i postajala dio svakodnevnog odijevanja. Njena uloga više nije bila da nadjača ostatak garderobe, već da je poveže.

Od elegancije do uniforme

Industrijsko društvo donijelo je novu vrstu muškarca i nov način oblačenja. Odijelo je postajalo standard javnog i poslovnog izgleda, a kravata se savršeno uklopila u taj sistem. Nije bila toliko upadljiva da naruši ozbiljnost odijela, ali je ostavljala dovoljno prostora da muškarac pokaže nešto svoje.

Boja, materijal i dezen mogli su da naprave razliku između čovjeka koji je tek obukao odijelo i čovjeka koji zna šta radi. Prugasta kravata asocirala je na školu, klub ili instituciju, diskretna jednobojna na poslovnu ozbiljnost, a izraženiji dezen na spremnost da se izađe iz strožih pravila. Tako je kravata dobila neobičnu dvostruku funkciju: postala je dio uniforme, ali i jedan od rijetkih prostora unutar nje u kojem je individualnost bila dozvoljena.

U dvadesetom vijeku ta igra se samo ubrzala. Kravate su mijenjale širinu, dužinu, materijale i dezene uz gotovo svaku veću promjenu muške mode: čas uske i stroge, čas široke i upadljive, nekad gotovo nevidljive, nekad toliko dominantne da su određivale cio izgled. Njihov osnovni položaj ipak je ostao isti. Između košulje i sakoa kravata je bila mali komad prostora u kojem je muškarac mogao da promijeni čitav utisak.

Kada je prestala da bude obavezna

Kravata je možda najveću promjenu doživjela tek onda kada je prestala da bude obavezna.

Sa širenjem ležernijeg poslovnog odijevanja, naročito krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog vijeka, odijelo više nije automatski značilo kravatu. Košulja je mogla da ostane, sako je mogao da ostane, ali čvor oko vrata više nije bio neophodan dokaz da je neko ozbiljno shvatio priliku. Paradoksalno, to je kravati vratilo dio slobode koju je imala u najranijim danima.

Kada je obavezna, ona je dio uniforme. Kada je izbor, postaje detalj ličnog stila. Zato ista kravata danas može izgledati potpuno drugačije u zavisnosti od toga ko je nosi. Uz klasično krojeno odijelo može biti izraz tradicije i formalnosti, uz farmerke i mekši sako djeluje savremeno, a uz šire pantalone i opuštenu košulju može biti namjerna igra sa klasičnim muškim kodovima. I tu se ponovo približava svojoj najstarijoj ulozi: nije više nešto što jednostavno treba obući, već nešto čiji način nošenja govori o osobi.

Četiri vijeka oko vrata

Od hrvatskih vojnika u francuskoj službi do savremenih modnih pista, kravata je prešla put koji je malo koji predmet garderobe prešao bez potpunog nestanka. Mijenjale su se države, društvene klase, pravila oblačenja i ideali elegancije, a ona je svaki put pronalazila mjesto u novom svijetu.

U sedamnaestom vijeku bila je vojnički detalj koji je privukao pažnju francuskog dvora, a potom i luksuzni predmet aristokratije. U doba Beau Brummella pretvorila se u instrument precizne, suzdržane elegancije. U devetnaestom vijeku približila se današnjem obliku, a tokom dvadesetog postala jedan od najprepoznatljivijih simbola profesionalnog i formalnog muškarca.

Danas, prvi put otkako je postala dio poslovne uniforme, niko ne mora da je nosi. Upravo zato ima više prilike da kaže nešto o čovjeku koji je stavlja oko vrata. Kravata više nije samo znak da je neko došao u odijelu. Može biti znak poštovanja prema prilici, privrženosti klasičnom stilu, pripadnosti određenom svijetu ili jednostavno dobar komad svile koji se savršeno slaže sa košuljom.

I možda je to najbolja definicija njenog dugog života: kravata je opstala zato što nikada nije bila sasvim ista. Svaka generacija dodala joj je nešto svoje, a zatim je prepustila sljedećoj da odluči šta će od nje napraviti.