

Pravi se na jednoj jedinoj farmi, od mlijeka koje se muze ručno i po kap, a prodaje se na grame. Kako je rezervat prirode kod Sremske Mitrovice napravio sir za koji se decenijama vjerovalo da se ne može napraviti.

Tartuf nije običan sastojak — on je događaj. Miris koji se osjeti i prije nego što ga ugledamo, tekstura koja se topi na toploj tjestenini, i luksuz koji svaki zalogaj pretvara u ritual. Jesen je vrijeme kada se ova dragocjena gljiva pojavljuje u svom punom sjaju, podsjećajući nas da priroda najbolje darove čuva za kraj godine.

Od svih minerala na planeti - a postoji ih na hiljade, od kvarca do dijamanta - postoji tačno jedan koji ljudsko biće svakodnevno, namjerno i u ogromnim količinama stavlja direktno u usta. So, hemijski halit, jedini je kamen koji nije ukras, alat ili građevinski materijal, nego sastojak.

Savino Divinčenco je sa dvadeset godina napustio Barletu, svoj rodni grad u italijanskoj pokrajini Pulja, sa jednim jedinim planom: da ode bilo gdje, i da radi bilo šta. Nije imao diplomu kuvara, nije imao ni jasnu ideju šta traži - samo osjećaj da posao u tekstilnoj fabrici, kojim se dotad bavio, nije ono što želi da radi do kraja života.

Prvi zalogaj je uvijek isti scenario: usta gore, oči suze, nos počinje da curi, a mozak, potpuno ozbiljno, šalje signal da je usta u plamenu. Zanimljivo je da nijedan dio te reakcije nije laž u onom smislu u kojem bismo očekivali - mozak zaista vjeruje da gorite.

Steak se često predstavlja kao jedno od najjednostavnijih jela za pripremu: kvalitetan komad govedine, so, visoka temperatura i nekoliko minuta pečenja. U praksi, međutim, upravo mali broj sastojaka ostavlja vrlo malo prostora za grešku. Kod steaka se ne može mnogo toga sakriti iza sosa, marinade ili složenog priloga. Kvalitet mesa, izbor komada i način pripreme direktno određuju rezultat.

Dugo je važilo nepisano pravilo da bar bez alkohola postoji samo jedan mjesec godišnje - januar, kada dio svijeta pokušava da se iskupi za decembarske ekscese.

U šumu se ne ide uvijek po drva, gljive ili plodove. Ponekad se ide po nešto što se ne vidi, ne miriše dok ne sazri i što može stati na dlan, a vrijedi kao zlato. Mladen Kalamanda u šumu ide sa svojim najvažnijim saradnikom, Olom.

Sto je bio dug, drven, i nije bio vaš. Pored vas je sjedio čovjek čije ime niste znali, mirisao je na konja i na blato sa druma, i jeo je iz iste posude kao i vi. Niko vas nije pitao šta biste voljeli za večeru. Jelo je bilo ono što je toga dana skuvano - servirano u podne, na klupi, u prostoriji punoj dima i tuđih glasova. To nije bila gostoljubivost. Bila je to logistika: putnici su morali da jedu, konji su morali da se odmore, a krčma pored druma je rješavala oba problema odjednom, bez pitanja ukusa.

Na Svjetskoj izložbi u Sent Luisu 1904. godine, među paviljonima koji su obećavali budućnost - automobile, električno svjetlo, ledeni čaj koji se prvi put servirao hladan - jedan štand je nudio nešto mnogo skromnije: mljeveno meso između dvije kriške hljeba. Niko od posjetilaca tada nije mogao naslutiti da će upravo taj skromni sendvič, ne automobili ni struja, postati jedan od najprepoznatljivijih simbola cijelog jednog vijeka koji je uslijedio.

Uveče 14. aprila 1912. godine, dok je Titanic plovio mirnim vodama sjevernog Atlantika, gotovo niko od više od dvije hiljade putnika nije mogao naslutiti da će se nekoliko sati kasnije naći usred jedne od najvećih pomorskih tragedija u istoriji. U restoranima i salonima broda večera je tekla uobičajenim ritmom. Konobari su posluživali višeslojne menije, čaše su se punile vinom, orkestar je svirao, a putnici razgovarali o poslu, putovanjima i planovima po dolasku u Njujork.

Iako je danas gotovo nemoguće zamisliti gala večeru, luksuzni hotel ili privatnu jahtu bez male posude ispunjene sjajnim crnim ili zlatnim kuglicama koje vrijede više od mnogih satova ili umjetničkih slika, istorija kavijara nije priča o aristokratiji.

Tačno u ponoć kazaljke se poklope, odbrojavanje se završi, a nekoliko trenutaka kasnije začuje se zvuk koji je postao univerzalni simbol slavlja. Čep uz prasak napušta bocu, sitni mjehurići ispune čaše, ljudi nazdravljaju, grle se i požele jedni drugima sreću. Bilo da je riječ o Novoj godini, vjenčanju, osvajanju svjetskog prvenstva ili velikom poslovnom uspjehu, gotovo da ne postoji važna proslava na kojoj se ne otvara šampanjac.

Miris svježe pečenog hljeba gotovo svi doživljavaju kao nešto prijatno. Komad dobre čokolade rijetko će izazvati raspravu, a pizza je vjerovatno jedno od rijetkih jela oko kojeg se slažu gotovo svi kontinenti. Ali postoje i namirnice koje imaju potpuno drugačiju sudbinu.

Sa čokaljem loze i kašikom meda počinje dan u hercegovačkom kršu, nastavlja se pršutom, sirom i kajmakom iz mješine, a onda stižu raštan i kaštradina. Dan se završava kojom čašom domaćeg vina.

Neke zemlje upoznajemo kroz njihove gradove, druge kroz vina ili deserte. Ali postoji jedan proizvod koji često govori više o tradiciji, klimi i načinu života nego cijela turistička brošura - sir. Iza svakog od njih kriju se vijekovi zanata, pažljivo čuvane recepture i ukusi koje je gotovo nemoguće vjerno kopirati izvan mjesta gdje su nastali.

Priča o ljubavi prema vinu i neraskidivim prijateljstvima jedno od svojih otjelovljenja pronašla je podrumu vinarije „Andrija“ u selu Paoča kod Čitluka u kojoj za one najbliže i najdraže postoji nešto što se zove „banka vina“.

Inovativnost njegovih deserta ostavlja bez daha, stoga ne čudi što je mnogima prva asocijacija na moderno poslastičarstvo na ovim prostorima. Učio je od najboljih i najbolje uspio oduševiti. Njegove kreativne slastice došle su i do nepca čuvenog regionalnog kuvara Steve Karapandže, kojem je bio partner u kuhinji. Mladi Banjalučanin Stefan Ilić svojim desertima otvara vrata potpuno novog slatkog svijeta, u kojem se spajaju kulinarstvo i umjetnost.

Septembar donosi događaj koji spaja ono što ljubitelji dobrog provoda najviše vole - vrhunsku gastronomiju, kvalitetno pivo, koncerte na otvorenom i atmosferu velikih evropskih food festivala.