Duša grada upoznaje se u kafani

Napomena uredništva: Tekst je dio HEDONIST arhive i objavljen je 2020. godine u drugom broju štampanog izdanja magazina.

Radno mjesto napuštalo se tokom pauze, koja je znala potrajati do kraja radnog vremena. Štok, „Badelov” konjak, „Rubinov” vinjak omiljena su pića toga vremena. Večernji provod nastavljao se u diskotekama „Tufna” i „Medison”, a oni uporni razmilili bi se po baranjskim kafanama „Uranak”, „Košuta”, „Studenac”. Beznadežni slučajevi završavali bi kod Ljube Trovača u Dubrovačkoj ulici. U društvu kamiondžija i ostalih brodolomnika, tu se, uz česte policijske racije, moglo dočekati jutro.

Znala je Nešićeva generacija isto što zna i naša: duša grada najbolje se upoznaje u kafanama, u tom polusvijetu promašenih i nadarenih. Priče o bibliotekama i muzejima bile su incident za slavskim trpezama, dok su bajke, basne i skaske o kafanama, kafanskim ljudima i kafanskom mentalitetu "i predjelo i glavno jelo i ćušpajz i melšpajz". I Banjaluka ima čime da se ponosi. Ili je bar imala, kao i većina gradova na Balkanu, jer ubrzani život grada ne podnosi mirni i svečani ambijent kafane.

Najstarija banjalučka kafana je, kako vele zapisi, kafana "Sing-sing". Nalazila se na onoj nevidljivoj granici koja dijeli gradsku zonu od Lauša. "Sing-sing" je, sjećaju se stariji Banjalučani, bila istinska birtija u kojoj su se "trošili" rum i vlahov. Bila je to birtija Bore Šmita, čiji se djed Bernard iz Njemačke doselio u grad na Vrbasu, prije više od 100 godina. S vremenom, imućna njemačka porodica podigla je nekoliko kuća na početku Karađorđeve ulice, u kojima su se smjestile birtija "Sing-sing" i nekoliko prodavnica. Kafana "Sing-sing" odavno je zatvorena, ali još je onih koji pamte rakiju iz čokanja, koja se točila kod Bore Šmita.

Među posljednjim banjalučkim kafanama bio je i čuveni "Snek", koji je nakon renoviranja, kako vele mnogi, izgubio dušu. Zatvorena je i Milutinova kafana koja se nalazila u Banskom dvoru i koja je, kao i "Snek", bila stalna adresa mnogih novinara i pisaca. Zatvorena je i "Tehnika", koja se nalazila u jednoj od udžerica na Paskulinoj ciglani. Mnogi su vjerovali da će ona postati nešto poput popularne "limare" na autobuskoj stanici - posljednja šansa za one koji imaju umorne tabane i zadnjih pet "kermi".

Ponešto je, srećom, i preživjelo. "Brtan" na Petrićevcu, iako povremeno odmara, jedina je kafana u gradu u kojoj možete pojesti bolji pasulj sa kobajom dok gledate polufinale Lige šampiona. To je i skrovište posljednjih kartaroša koji uz "kliparu" danonoćno "tuku" rauba (pod refom, naravno), bele i remija.

Ko bi uz Vrbas, ima "Tihe noći", kafanu koja se prije nekoliko godina "presvukla", ali u tom presvlačenju nije izgubila ništa od svog prethodnog šarma. Par stotina metara dalje nalazi se i "Mala Skadarlija", koja je, uz savršenu mućkalicu i bogovsko vino, u Banjaluku donosila ambijent boemskog Beograda. Spočetka adresa snobova, koji su prvu čašu uz tambure razbili u četrdesetoj godini odmjerenog života, "Mala Skadarlija" postala je ono što takva kafana i jeste – mjesto za osjetljive stomake, grla i uši.

Gostionica "Staro ćoše", koju svi znaju kao kafanu "Kod Jure", nalazi se u Rosuljama i "dom" je banjalučkih taksista, novinara i trgovaca. Legenda kaže da se "Kod Jure" spremaju najbolje dimljene svinjske koljenice, sa obaveznim hrenom, a niko neće značajno promašiti ako umjesto "koljena" uzme gulaš ili pasulj.

U Ulici Petra Kočića, na broju 17, iza Narodne skupštine RS i preko puta Fabrike duvana, nalazi se posljednja banjalučka kafana "Krajišnik". Skoro pola vijeka stoji tu, a danas je usamljena, posljednja među mnogim koje su nestale, koje su zatvorene i koje danas postoje samo u uspomenama starijih Banjalučana.

Ta birtija za većinu se zove "Kod Ruže", i to je, bez obzira na sve, njeno pravo ime. Ružica Kerkez zvana Ruža vlasnica je kafane i "neprikosnoveni gospodar kafanskog šesnaesterca". Pijani gosti i drčni komunalci godinama su pokušavali da probiju njenu konobarsku odbranu, ali su iz kafane izlazili na nosilima. Pored Majke nisu prolazili ni lopta ni igrač. Majka je bila i ostala savršen bek koji je služio najbolju rakiju u banjalučkim birtijama, čuvenu "žutu", na koju i danas svraćaju mnogi gosti, slučajni ili namjerni prolaznici kroz grad na Vrbasu.

Boemija

Pjesnik Ranko Preradović, poznatiji i kao Deda, godinama piše knjigu o banjalučkoj boemiji, a samim tim i o banjalučkim kafanama.

"Od desetak kafana preživio je jedino "Krajišnik". Prvo je bio "Snek bar", odnosno "Zora", kako se ta kafana nekada zvala. Pred njom je bila mrtva vrba ispred koje smo sjedili. Potom kafana "Mostar", pa Pozorišni klub i Klub Doma kulture. Boemi su se okupljali i u dijelovima hotelâ "Bosne" i "Palasa", bez obzira na to što su to bile "napredne kafane", kaže Deda Preradović.

• Piše: Goran Dakić / HEDONIST
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 02, 2020. godine