Deset intervjua, ista tajna: Ono što nas čini živim ne nosi cijenu

Miloš Biković je prvi okrenuo pitanje naglavačke. Uživanje, kaže, nije stanje koje se kupuje, nego stanje u kojem se čovjek osjeća živim - a njemu se to najčešće dešava dok razmišlja, dok mu bor i more dopru do nozdrva, ili dok uspostavi pravi kontakt sa nekim, svejedno da li je stranac ili neko blizak. Materijalne manifestacije, kaže, samo su jedan od okidača za nešto što je zapravo mnogo dublje.

Jovan Memedović je otišao korak dalje - on je taj dublji sloj pretvorio u adresu. Zamijenio je kuću na Dedinju za brvnaru na obali Drine i danas hedonizam definiše doslovno kao tu razmjenu: gradski status za jutro provedeno u kanuu, gdje mu, kako kaže, sa svakim zaveslajem odlazi po jedna loša misao.

Zlatan Vidović, upitan gdje najviše uživa kad se reflektori ugase, dao je gotovo identičan odgovor drugim riječima - priroda, tišina, mali svakodnevni rituali koji se dešavaju i unutar četiri zida.

Uzorak se ponavlja i kod hrane, samo je oko nje još izraženiji. Ivan Pažanin, čovjek čiji je posao da hranu učini spektaklom pred kamerama, kaže da mu je najveći užitak zapravo najobičniji - paradajz iz vlastite bašte pretvoren u umak, u kući njegovih roditelja, daleko od bilo kakve scenografije.

I baš tu se dogodi najneobičniji obrt cijele priče: Zdravko Mamić, čovjek osuđivan za malverzacije vrijedne desetine miliona evra, na pitanje o hedonizmu ne priča o luksuzu koji je prošao kroz njegove ruke, nego o molitvi i o kupusu i sarmi kod kuće. Dva potpuno različita čovjeka, dva potpuno različita životna puta, a odgovor im se poklapa gotovo do zareza: pravo zadovoljstvo miriše na dim iz roditeljske kuhinje, ne na kartu vina u restoranu sa Michelin zvjezdicom.

Treći obrazac je možda i najupečatljiviji, jer se ponavlja doslovno riječ za riječ. Sergej Ćetković je rekao da je džaba sva egzotika ako nema s kim da se podijeli.

Ida Prester je, nezavisno od njega, opisala samu sebe kao osobu zavisnu od ljudi i dodira, i zaključila da je hedonizam u suštini bliskost.

Branka Katić se, kad smo je pitali o uživanju, prvo sjetila prijatelja koji više nije živ - i baš tu emocija postaje jasnija nego u bilo kojoj definiciji: uživanje se, izgleda, ne pamti kao trenutak koji je čovjek imao, nego kao trenutak koji je imao sa nekim.

Goran Bogdan je unio malu, ali važnu nijansu u priču - kod njega hedonizam ima teksturu papira. Uvijek putuje sa gepekom punim knjiga, bira naslove koji imaju veze sa mjestom u koje putuje, i kaže da tako pokušava da ne bude turista koji samo "odradi" znamenitosti, nego neko ko upija čaršiju i asfalt grada.

Ashok Murty je to imenovao možda najpreciznije od svih: pravi hedonizam su ukradeni trenuci, dovoljno intimni i privatni, sa ljudima koji su nam dragi - i putovanja u kojima ste smjeli da budete potpuni stranac na nekom mjestu, a da se pritom ne osjećate izgubljeno.

Kad se sve ovo sabere, dobije se prilično neočekivan zaključak za magazin koji u imenu nosi riječ hedonizam. Niko od deset sagovornika - glumaca, pjevača, kuvara, stilista, televizijskih lica, čak ni čovjeka za kojeg bismo najprije pomislili da će pričati o novcu - nije hedonizam opisao kroz predmet koji se posjeduje.

Opisali su ga kroz stanje u kojem se čovjek nalazi dok razmišlja, kroz miris koji ga vrati na jedno mjesto, kroz jutro provedeno na vodi, kroz tanjir skuvan bez svjedoka, kroz nekoga ko sjedi pored njega dok pije čašu vina. Ida Prester je to, u trenutku najviše iskrenosti u čitavom nizu razgovora, rekla gotovo kao moto ove teme: ne trebaju joj jahte ni statusni simboli, samo dovoljno da ima svoje trenutke.

Možda je to i najpoštenija definicija koju naš časopis može ponuditi svojim čitaocima. Hedonizam nije lista stvari koje treba posjedovati prije nego što se umre. Hedonizam je lista ljudi i trenutaka zbog kojih je vrijedelo živjeti do tog dana - a ta lista je, kako se ispostavilo kroz deset nezavisnih razgovora, kod gotovo svih ista: nekom poznat miris, nekom poznato lice, i sto koji ne mora biti pretrpan da bi na njemu bilo dovoljno.