Branka Katić za HEDONIST: Zadivila me ljepota i bajkovitost Trebinja

Naša sagovornica u prvu posjetu grada pod Leotarom došla je povodom Dana Nebojše Glogovca, svog velikog prijatelja, kolege i saradnika na brojnim projektima. Kaže da je na jug Srpske stigla sa osjećajem kao da ide na hodočašće, uz svojevrsnu obavezu da čuva svjetlo i ljepotu života, koje je dijelila sa Glogovcem.

"Bio je raskošan, nevjerovatno nadaren, najdivniji glumac koga sam ikada imala prilike da gledam u pozorištu u mom životnom vijeku. Osjećam se privilegovano što sam imala prilike i da radim sa njim. Mi smo se upoznali kao djeca, imali smo petnaest godina i prvi put smo se sreli i družili u Omladinskom dramskom studiju Radio-televizije Beograd. Tu smo kao klinci radili razne improvizacije, neke male scene, prosto smo zajedno otkrivali glumu – naviru sjećanja, a Branka ih prepričava sa sjetom, ali i radošću što je jako dobro poznavala barda srpskog glumišta.

Napomena uredništva: Tekst je dio HEDONIST arhive i objavljen je 2020. godine u drugom broju štampanog izdanja magazina.

Prošle su dvije i po godine od kada Nebojše nema. Branka ističe da je tuga još velika, ali da se trudi da slavi to što ga je poznavala i imala priliku da radi i druži se sa njim.

"Zato je još prisutna lavina emocija koje osjećam i znam da će, dok god ja živim, postojati to divljenje i ljubav prema njemu kao čovjeku, jer bio je zaista poseban. Uvijek mi je izazivao radost, uvijek je sve sa njim bilo nekako lako, zaigrano, duhovito, nikada ga nisam čula da priča nešto ružno o nekome, nikada se nije požalio, uvijek je budio radosti i bio tako poseban", sa emocijom Branka priča o kolegi koji je preminuo u februaru 2018. godine.

Uživa dok se sjeća trenutaka provedenih sa prijateljima, dok priča o poslu, otadžbini, ali i čuvenoj hercegovačkoj rakiji lozi.

Godine 1995, deset godina poslije prvog susreta, dobili su uloge u filmu „Ubistvo s predumišljajem”. Već su se znali i, kako Branka kaže, duše su im se već voljele. Ovim velikim talentima bilo je lako napraviti bezvremensko filmsko savršenstvo. Na pomen imena Branka Katić i Nebojša Glogovac u istoj rečenici, pred očima mnogih pojavljuju se likovi Bulike i Bogdana. To je film o kojem se decenijama priča, čije se replike apostrofiraju i koji na svako novo gledanje budi emociju.

"Napravili smo zaista jedan film na koji sam i dan-danas ponosna i mogu slobodno da kažem da mi je to jedan od najdražih projekata. To je omiljeni film moje rane glumačke karijere. Mislim da smo napravili fantastičnu ljubavnu priču, dotakli i istinu i bol, pokazali neka dva potpuno različita gledanja na svu tu nesreću i stradanje koje nas je snašlo. Bulika je sa beogradskog asfalta, rat je daleko, njoj je lako da bude pacifista, jer niko njen nije do tada stradao u tom ratu, a Bogdan dolazi od nekud gdje je sve njegovo sravnjeno sa zemljom, gdje sve gori i on osjeća dužnost da to brani. To su tragične priče koje ljudi na ovim prostorima i te kako dobro znaju i ako nešto iz svega toga možemo da naučimo jeste da u ratu nema pobjednika, da nijedna nacija nije bolja od druge, jer religija i ljubav prema Bogu, ljubav prema nečemu što je uzvišeno u nama, trebalo bi da nas spajaju i učine nas tolerantnijim. Trebalo bi da imamo ljubavi u srcu i širinu da zagrlimo sve, a ne da dopuštamo da mržnja bude ta koja uništava naše živote", ističe Branka.

U hladu stogodišnjih platana, okruženih hercegovačkim kamenom, iz Branke isijavaju emocije, posebno naglašene kada priča o prijateljima. Pitamo je za Radu Šerbedžiju, čovjeka koji od ljudi pravi hedoniste dok recituje najljepšu svjetsku poeziju uz čašu vina. Branka se nadovezuje da su najbolje večere koje je jela bile upravo iz kuhinje legendarnog Šerbedžije i da je uvijek znao da uživa u čaši dobrog vina, a uz vino idu i iskreni razgovori.

"On je bio moj profesor glume, a ostao je moj učitelj življenja, zaista. Odmah po upisu na akademiju uključio nas je u rad Narodnog pozorišta u Subotici i odmah nas je bacio u vatru. Prije nego što smo imali čas glume, bili smo statisti za zadatkom u predstavama, nosili smo baklje, igrali narod, učili da „show must go on” i bili dio ansambla fantastičnih predstava. Rade je predivan čovjek, raskošan glumac, potpuno zaljubljen u umjetnost. On piše i pjeva prelijepe pjesme. Ne znam nikoga kome se tako iskreno divim i koga toliko volim. I on je dosta propatio tokom svih ratova i potpuno je pogrešno tumačen i osuđivan bez ikakvog razloga. On je iskreni humanista velikog srca", priča legendarna glumica, sa pomiješanim osjećanjima sreće i sjete.

Branka je živjela u Americi osam godina, a 2013. preselila se u London, jer je poželjela da bude bliže Beogradu i porodici.

"I po pitanju karijere, u Londonu sam bliže našem regionu, gdje zaista mislim da mogu da dobijem i odigram bolje i smislenije uloge. Radila sam po cijelom svijetu. Razlika između naših zemalja i drugih podneblja u kojima sam radila jeste u tome što u inostranstvu vrijeme je novac, pa je svaka produkcija nekako pod većim stresom da se sve završi u datom roku, a po pitanju profesionalnosti i talenta mislim da niko nije bolji ili lošiji. Kod nas je opuštenija atmosfera na snimanju, jer reditelji imaju mnogo veću slobodu, nemaju producente koji im kroje kapu. Mislim da je rad na Balkanu zanosniji u umjetničkom smislu", kaže naša sagovornica.

Posljednjih godina gledali smo je u ulozi Dijane, nepotkupljive i hrabre novinarke u seriji „Novine”. Potajno smo se nadali nastavku, ali Branka nam kaže da je na „razotkrivanje” afera na hrvatskoj političkoj sceni stavljena tačka.

"Sa trećom sezonom zaokružena je ta trilogija. Nikada nije planirano da bude više od tri sezone. To je jedan od projekata na koje sam ponosna i koji su mi vratili vjeru i ljubav prema mom poslu, zato što sam dobila jednu kompleksnu, ozbiljnu, odlično napisanu ulogu i imala sam priliku da radim sa fantastičnim režiserom Daliborom Matanićem, koji je u jednoj opuštenoj i zabavnoj atmosferi uspio da napravi seriju koja na tako snažan i originalan način priča o današnjici, o degradaciji novinarske profesije i o nesrećnoj vezi politike, korupcije i novinarstva", ovako je Branka doživjela riječki projekat koji je osvojio region.

Branku Katić očekuju brojni projekti, i to na našem govornom području, pa i u Banjaluci.

"Radujem se saradnji sa Nikolom Pejakovićem, još jednim od svestranih umjetnika, koga već dugo poznajem, volim i poštujem. Napisao je seriju „Advokado”, koju ćemo raditi naredne godine. U BiH radiću i film Mirsada Ademovića. Vraćam se i na pozorišnu scenu u Beogradu, sa predstavom „Sumrak bogova”, koju je režirao Jagoš Marković, dramu je napisao Ivor Martinić po motivima Viskontijevog filma, a govori o usponu fašizma u Njemačkoj 1933. godine. Kako se istorija često ponavlja, bolno je priznati da je tema tog komada aktuelna i danas", kaže Branka, srećna što se vraća na domaću scenu.

Ona uživa dok se sjeća trenutaka provedenih sa prijateljima, dok priča o poslu, otadžbini.

"Sigurno umijem da uživam. Volim da boravim u prirodi, ali to mi nije jedino uživanje. Volim da uživam i u muzici, u izložbama, u dobroj pozorišnoj predstavi, u dobrom filmu. Svaki vid umjetnosti daje mi mnogo radosti u životu. I ova loza koju pijem u Trebinju stvarno je čudo, ove planine oko nas, ma divn", pokazuje na čašicu proslavljena srpska glumica iz koje, uz sve teške teme, isijava ljubav i iskren osmijeh.

Sa Brankom smo razgovarali u bajkovitom ambijentu, ispod nadaleko čuvenih trebinjskih platana. Najjužniji grad Srpske okarakterisala je kao mjesto za uživanje i nešto što treba pokazati cijelom svijetu.

Željna sam svoje zemlje

Na pitanje da li je nostalgična, Branka odgovara: "Kako nisam!"

"Kada živiš u jednom mjestu, uvijek misliš da je trava negdje zelenija, da se tamo bolje živi i da je drugdje sve ono što misliš da ovdje nemaš. Kada odeš, shvatiš da su ti ljudi rasli uz neke druge pjesme i filmove, da je to neko drugo kulturno nasljeđe i da koliko god da si radoznao i otvoren prema tome to nekako ne dira žice u tebi i ne budi ti iste emocije. Tako da, poslije dvadeset godina koje sam provela u inostranstvu, jedva čekam da mi djeca krenu na fakultet, da mogu potpuno da se vratim kući", naglašava Branka.

• Razgovarao: Bojan Nosović / HEDONIST
• Fotografije: Jovan Vidaković / HEDONIST
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 02, 2020. godine