Jovan Memedović za HEDONIST: Hedonizam je kad kuću na Dedinju zamijeniš brvnarom na Drini

Naš sagovornik je, naime, iz kuće sa Dedinja poželio brvnaru u Bajinoj Bašti, na obali Drine. Želja mu se ispunila.

"Da nemam ovaj posao, isključivo bih živio u saradnji sa prirodom. Ja zapravo već živim u prirodi, imam brvanaru u Bajinoj Bašti i svaki se dan, da ne kažem sat, trudim da provedem tu. Imao sam sreću u nesreći tokom pandemije, kad nije bilo kretanja, proveo sam jednu lijepu godinu na Drini. Sanjao sam o tome da imam svoj kutak u prirodi i to mi se ostvarilo. Hedonizam je kada kuću u Beogradu zamijeniš za brvnaru na Drini", priča za HEDONIST magazin Jovan Memedović.

Napomena uredništva: Tekst je dio HEDONIST arhive i objavljen je 2021. godine u petom broju štampanog izdanja magazina.

Naš sagovornik ističe da je i u poslu odradio većinu toga što je planirao i želio, radiće i dalje, ali će se, kaže, i što više sklanjati iz grada. Prezire stres i loše vijesti, iako je i sam u svojim emisijama, koje su ispunjene kadrovima nestvarno lijepe prirode, prinuđen da ukaže na zle namjere i djela čovjeka prema prirodi.

"Mi smo počeli drastično da se miješamo u prirodu, da stvaramo zakone prirode, mi uopšte ne marimo za prirodu. Marimo samo da ispunjavamo svoje prohtjeve i nalazimo se u jednom opštem ludilu u koje ova civilizacija ide. Dođe trenutak kada ljudi shvate da ne znaju šta će sa materijalnim i počnu da se izmiču u nekim poznijim godinama i okreću se prirodi. Ne kažem da ne treba koristiti mobilni telefon, laptop, društvene mreže, ali prioritet treba biti život u prirodi. Nažalost, mi smo drastično poremetili sve balanse i odnose sa prirodom i to je počelo da nam se vraća, evo i preko ovog virusa. Oni koji se bave prirodom kao naučnici predviđaju da će toga biti još", priča Memedović.

Iz iskustva sa brojnih putovanja zaključuje da je na zapadu mnogo veći pritisak na prirodu nego kod nas. Sreću u nesreći vidi i u tome što su se ljudi silom prilika, zbog zatvaranja granica, sada malo više okrenuli prirodi.

"Odlaskom na planine, rijeke i jezera su shvatili da im je lijepo. Mi imamo prirodu Bogom danu i treba da se koristi tek toliko da se prođe i u njoj uživa, da ne ostavljamo svoje tragove. Sa prirodnim resursima koje imamo mnoge zemlje bi razvile ogroman turistički napredak. Samo taj granični dio Drinom, da ne pričam o Hercegovini... Počelo je polako i da se radi na tome, stranci nas sve više otkrivaju, ali potreban je neko stručan da kaže šta se može, a šta ne. Počeli su ljudi da koriste četvorotočkaše, kvadove i jure seoskim putevima, dižu prašinu, izbacuju otrovne gasove. Tu je potrebno donijeti uredbe o zabrani", kategoričan je Memedović.

Mi smo drastično poremetili sve balanse i odnose sa prirodom i to je počelo da nam se vraća.

Ocjenjuje da nam je ekologija u mraku i u „srednjem vijeku“ i da je jedini spas uvesti ekologiju u obrazovni sistem od prvog dana do kraja školovanja.

"Nisam ja to izmislio, tako rade u Americi. Tek kada ljudi shvate koliko je to opasno, počinju voditi računa. Naši stari nisu o tome toliko mislili, jer u njihovo vrijeme nije bilo toliko plastike. Država mora uvesti rigorozne kazne za bacanje smeća, ali i organizovati gdje da se odlaže otpad. Mini-hidroelektrane su napravile užas, izidali su pola rijeka i tek onda se donosi zakon koji to brani. A kad se pobuniš, odmah ti kažu da se baviš politikom, da si protiv vlasti. Gdje je tu zdrav razum? Kod nas je i demokratija u mraku. Mi gubimo dragocjeno vrijeme, a drugi napreduju", rekao je Memedović.

Po obrazovanju profesor fizičkog vaspitanja i sporta, po zanimanju novinar, po prirodi hedonista koji iznad svega uživa da boravi na podneblju između planine Tare i rijeke Drine.

"Ta kombinacija je za mene dobitna. Uživam najviše u veslanju kanua, tu mi je sve. U svakom zaveslaju meni odlaze sve loše misli", otkriva nam Jovan.

Želja u mladosti bila je profesionalno bavljenje sportom, vidio se kao trener, ali u nedostatku posla desilo se novinarstvo.

"Kada sam boravio malo duže u inostranstvu, shvatio sam kako bi trebala da izgleda jedna TV emisija, vratio sam se pun entuzijazma. Moglo se desiti da odem i sa one strane dobrog ukusa, da to bude smiješno ili glupavo, ali nije i zato sam ostao i počeo da radim ovo za šta se nisam spremao. Rodbina mi je sugerisala da se bavim glumom, jer imam talenat da gestom dočaram momenat. Međutim, mene to nije interesovalo. Ovako se, zahvaljujući sudbini, sve uklopilo i sport i novinarstvo i proučavanje prirode", ovako je svoj životni poziv ukratko opisao najpoznatiji prirodnjak na Balkanu.

Ne vjeruje u kontrolu uvozne hrane, na svoju trpezu servira namirnice isključivo proizvedene u domaćinstvima komšija.

"Vjerujem samo onome ko ima svoj vrt i odatle se hranim. Nažalost, trenutno nemam toliko vremena da uzgajam i sam povrće i voće, ali svakako planiram da napravim ne plastenik, nego staklenik. Ne kupujem. Imam komšije koje imaju sve - od meda do rakije, preko mliječnih proizvoda do malina i sve mi daju. Naravno, ja sa druge strane učinim njima šta im treba. Sa jednim komšijom, koji je imao dva mala jezerceta, kupio sam pastrmke i pustili smo ih u ta jezerca i sad imamo svoju pastrmku. Samo na selu možeš da pronađeš put do zdrave hrane. Kod mojih komšija je trpeza iz snova i svi žalimo što nemamo domaće ovo, domaće ono, a niko neće da ode na selo da radi. To sada i nije toliko težak posao. U Holandiji sam vidio kako se to gospodski radi, niko ne sadi na zemlji. Saksije u staklenicima podignu na visinu metar i po, da se ne savijaju do zemlje", objašnjava Jovan Memedović.

U malu sredinu na obali Drine se, kaže, prilično infiltrirao i sa svojim komšijama ima sve što mu treba.

"Generalno mnogo lakše i bolje komuniciram sa ljudima iz sela, nego iz grada. Imam i dobro druženje, puna su mi usta kad pričam o selu. Vidim i kad mi dođu gosti koliko im to prija. Četiri prijatelja sam udomio u Bajinoj Bašti. Našao sam im zemlju koju su oni kupili i svi smo jedni od drugih udaljeni po 300-400 metara i jedan od njih je Irac, pravimo maltene komunu", uz iskren osmijeh Memedović nam dočarava život svoga sela.

Ipak, dodaje da su najveći problemi sela loša infrastruktura i slaba zdravstvena njega, a i međuljudski odnosi starosjedilaca nisu idealni.

"U našem narodu je međa i dalje pitanje života i smrti, ali ja pokušavam da ih mirim. Ja sam tu došao i onda se trudim da sve bude kako starosjedioci kažu, tako da se ja sa mojim komšijama slažem odlično", otkriva nam Jovan tajnu dobrih komšijskih odnosa.

Objašnjava da bi kao složna cjelina dobili više, da bi se lakše izborili i za put, rasvjetu i sve ostalo što im je potrebno za bolje funkcionisanje života.

"Jadna je zemlja koja nema svoja sela. Selo je na zapadu bogato, jer to znači da imaš zemlju, kuću, da si gazda. Stranci ne mogu da vjeruju da mi skoro svi imamo kuću na selu, a mi nismo svjesni koliko smo bogati. Međutim, naš standard je nizak i tu se vidi gdje smo i šta smo", zaključio je Memedović.

Da sam kod vas, živio bih u Ribniku

Na pitanje šta mu se sviđa u Republici Srpskoj Jovan je rekao:

"Da živim tamo gdje vi živite, živio bih u Ribniku. Volim vodu koja teče. Ovako sa mog prozora gledam Drinu svaki dan, sa vodom, sa tim tokom odlaze i neke tvoje negativne stvari. Ne volim stres, ne volim loše vijesti, ne volim ljude koji prenose loše vijesti", kaže Memedović.

Treba probati najbolje

Jovan priča da uživa u crnom vinu, te da je imao sreću da proba najbolja svjetska vina iz carstva vinogradarstva - francuskog Bordoa i da gradaciju vina treba praviti upravo nakon što se probaju najbolja.

"Vinograd sâm, ako je mlad, ne može dati dobro vino. Mnogo više zavisi od dugogodišnjeg poštenog pristupa. Treba otići u Bordo, gdje je tradicija vinogradarstva duga u pojedinim vinogradima i po 500 godina, probati najbolje na svijetu, pa praviti poređenja. Imamo dobrih vina, ima poštenih pristupa ovom poslu u to sam se uvjerio, imamo podneblje za to, samo treba raditi polako, ne praviti hiperprodukciju, jer ona srozava kvalitet", rekao je Jovan.

• Piše: Ivana Dragičević / HEDONIST
• Naslovna fotografija: Snežana Stojković
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 05, 2021. godine