ASHOK MURTY za HEDONIST: Hedonizam je sve što radim

On je čovjek koji nepogrješivo ima osjećaj za moderno, vješto radi na projektima domaće i svjetske scene i svoj posao radi sa svim srcem. Njegov put od rodnog Šapca do Begorada je, kako kaže, bio kratak, ali i težak.

„Iz ove perspektive odgovorno tvrdim da je razlika između 'provincije' i metropole' u svakom smislu bila mnogo manje izražena, kako u pogledu standarda života, tako i po kvalitetu ponude onoga što zovemo kulturom. Ja sam imao jedno potpuno kosmpolitsko odrastanje, što zbog činjenice da sam dijete iz tzv. mješovitog braka, tako i zbog toga što je tada cijeli svet, ne samo za mene, bio mnogo manji i nekako izgledao kao da je na dlanu. Prije nego što sam stigao na fakultet, ja sam proputovao toliko toga, što sa roditeljima, tako i sam. Bilo je malo toga što nisam vidio, a da me je zanimalo, svaka moja strast i interesovanje bili su adekvatno podržani, ljetovalo se i zimovalo na onim mjestima koja sada, realno, daleko prevazilaze ono što ja sebi mogu da dozvolim po svom trenutnom statusu. Moja majka je velikim dijelom mog ranog djetinjstva bila više odsutna nego prisutna, takav joj je bio posao, ali smo upravo zbog toga i čudne situacije, da kao takva porodica živimo u malom gradu, postali i naučili da se čvrsto držimo kao entitet i ostanemo prisni i bliski.“

Tokom svog odrastanja u Šapcu, Ashok ističe da je sam formirao sve one bitne odnose sa ljudima koji su ga formirali i definisali za cijeli život.

„Danas znam da je svaka moja interakcija sa drugim ljudima emotivno nabijena. Tako, iako sam bio svjestan činjenice da ću morati svoj 'razvojni put' i svoju 'samorealizaciju' da završim negdje drugo, praktično od momenta kada sam postao svjestan sebe, sve ovo što sam rekao prije ovoga može objasniti to da mi je bilo užasno teško da se premjestim iz Šapca u Beograd, posebno ako imamo u vidu da sam većinu bitnih stvari koje su me održavale u normali ponio sa sobom.

Nekako je pretpostavljeno da je Beograd samo prva stanica na tom nekom putu kroz dalji život, iz priloženog se vidi da sam vjerovatno zauvijek ostao u toj tački. No, ja se ne žalim.“

Od malena ga je, tvrdi, pratila izrazita radoznalost.

„Svi oko mene su se zaista trudili da mi pruže informacije koje sam tražio, ali tek iz ove perspektive, mogu da vidim koliko je to bio ogroman posao i koliku zahvalnost dugujem svima. Veoma rano smo utvrdili da: a) ne želim da se bavim onim čime su mi se bavili roditelji, b) da su svi oko mene vjeruju da ću biti umjetnik i c) postoji ozbiljna opasnost da možda završim na nekoj biologiji. Moj otac koji je, kao i svaki dobri indijac, strašno želio da ga mladunac prestigne i da (opet prateći trendove statusa zanimanja u SFRJ) postanem u najboljem slučaju ljekar, a u najgorem farmaceut. Bio je permanentno frustriran mojim potpunim odsustvom konvencionalnog pristupa, kako svom obrazovanju, tako i odnosu prema svom futuru. Ono - nisam bio ambiciozan. Mislim da ga je još više zbunjivalo to što sam cijelo svoje školovanje završio tako što sam veoma principijelno držao do svojih stavova o tome da obrazovanje treba da bude jedno veliko istraživanje, a ne jurenje nekih rezultata. Mama se, sa druge strane, silno zabavljala zbog toga, ali je ostavljala meni da se nosim sa cijenom takvog odnosa prema obrazovnom sistemu.“

Cijena toga je, ističe Ashok, znala da bude itekako visoka. Ipak danas, kao neko ko se nalazi u situaciji da dijeli znanja sa nekim mladim ljudima, kaže da se trudi da ih podsjeti na pitanje: “Šta je to što ste željeli da budete kada ste bili mali?“

„Ako nekako probudite ovaj proces i u nekim zrelijim godinama, možete da pronađete to dijete u sebi koje ima iskren i nezaprljan odnos sa svijetom.“

Osim roditelja, majke Srpkinje, oca Indijca, Ashoka je formirala i Jugoslavija.

„Ja se ne izjašnjavam kao Jugosloven, ja jesam Jugosloven. To je najbliža definicija nečega što je moj idenitet. Jeste da je danas takva samoidentifikacija ravna priznanju da ste zaraženi leprom ili HIV-om (u boljem slučaju), ja sam previše mator da bih se mijenjao i lagao sebe ili druge, a sve zbog komformizma. Jugoslavija je, podsjećam sve one koji su to zaboravili, bila jedna MALA zemlja po broju stanovnika taman tolika koliki je npr. glavni grad Indije. Ta mala zemlja je uvijek imala premalo ljudi koji su zajedno mogli da generišu nekakav kulturološki imprint, koji bi tu malu zemlju i njene ljude sačuvao unutar civilizacijskih procesa. Danas, rascjepkani, i dalje smo upućeni jedni na druge u svakom ozbiljnijem kreativnom ili kulturološkom poduhvatu. Nema nas dovoljno na jednom mjestu. A ako se uništi jezik i kultura koji su razumljivi na univerzalnom nivou, nestajete bez traga. Jugoslavija je bila sve, a ne savršena, ali posle toga nije nastao nijedan koncept na ovim prostorima koji je bio bolji.“

Svoje radno iskustvo Ashok je započeo kao arhitekta, jer je kako tvrdi, to u momentu bio prirodan proces da radimo ono što učimo. Međutim, profesija mu je u nekom momentu krenula drugim putem.

„Završio sam arhitekturu ali (sećate se devdesetih?) iz egzistencijalnih razloga u nekom trenutku završih u elektronskim medijima, gdje sam bio angažovan na vizuelnom identitetu TV lica. Dakle, nisam odmah došao u modu, bavio sam se korporativnim stajlingom. Eto vidite zašto je dobro biti radoznao! Sve može da dođe kao kreativan izazov, pa i to da iz temelja počnete iz početka u 32. godini.“

Ashok tvrdi da iz mode nikada neće izaći stil koji mora da predstavlja vizuelnu sublimaciju onoga što stvarno jeste.

„To nije potreba da se razlikujete od drugih jer smatrate da ste zbog nečega bolji, ekcentrizam sam po sebi, nije ni stvar koja se može kupiti statusnim simbolima. Stil je duboka unutrašnja potreba da budete dosljedni sami sebi i da umijete da živite sa samim sobom, bez potrebe da stalno tražite reakciju okoline. Realno, imati sopstveni stil je ravno zenu.“

Ipak, smatra da bi se itekako moglo poraditi na stilu odijevanja balkanskog naroda.

„Ne komentarišem ga jer me to baca u depresiju. Ne gledam ni horor filmove jer ne volim da me neko plaši. Sa druge strane, lako je podsmevati se drugima, ali to niti je ljudski niti vaspitano. Dakle – ćutim.“

Moda je za Ashoka kao ptica feniks koja prestaje da postoji onog trenutka kada postane opipljiva, onog trenutka kada se rodi, postaje i pepeo prošlosti. Iz tog pepela, od ljudi koji se bave modom, očekuje se da izrode novog feniksa. I to je proces koji se konstantno ponavlja, a mladim ljudima koje uči uvijek savjetuje da shvate suštinu.

„Moda je prestala da bude umjetnost i postala industrija, sa usložavanjem i ubrzanom segregacijom i kodifikacijom zanimanja unutar te industrije. To dodatno smanjuje slobodu ekspresije, a pogrešan izbor na početku može da vas odredi do kraja profesionalnog života. Danas se traži savršen proizvod, a ne savršena ideja i ako mladi ljudi prihvate tu surovu činjenicu što ranije, možda imaju šanse da savladaju mehanizme koji će im omogućiti da se jednog dana nađu u poziciji da utiču na nekakav proizvod čak i kada govorimo o nečemu tako malom kao što je sopstveni brend. Mislim da je pretrpavanje informacijama bez mehanizma da ih organizujemo u nekakav sistem i mogućnost brze i lake ekspozicije preko društvenih mreža dodatno otežalo mladim ljudima u modi da shvate koliko i u ovoj oblasti morate dugo i naporno raditi kako biste došli do nekog cilja. Jednostavno - pregore.“

Koliko je moguće biti inovativan u prezasićenosti u kojoj živimo, pitanje je u vremenu surovog realizma, na koje Ashok pokušava da da odgovor kroz način na koji se bavi sopstvenim djelom.

„U mom slučaju, što me u neku ruku djelimično diskvalifikuje u kontekstu ovog pitanja, mnogo sam se više bavio dekodiranjem i uspostavljanjem komunikacije na relaciji lokalno - globalno kroz medijum koji se, u najširem smislu te reči, zove moda.“

Tvrdi da ne voli da se osvrće na stare uspjehe i poraze.

„Prisutan sam u ovom trenutku. Iskreno, sve što radim, radim do kraja, ne priznajem 'velike' i 'male' zadatke. U tom kontekstu, a i zbog činjenice da mnogo radim i to u toliko različitih formata, dešava mi se da kada me neko pita šta sam radio prethodne nedjelje, stanem i počnem da se smijem samom sebi, jer iskreno ne mogu da se sjetim ničega, a znam da sam padao na nos od posla. Ne mislim da je to profesionalna arogancija, već da svoj posao živim punim plućima. U svakom datom trenutku ovakvog života kratkotrajna memorija se mora prazniti.“

Situacija sa kovidom ga je, kao čovjeka koji živi ritmom visokog intenziteta, navela da prilično dugo se prebaci na manji broj obrtaja, te je, kako kaže, to za njega često bilo jednako stanju potpune nemoći.

„Najzad, shvatio sam da je moj suštinski hedonizam sve što radim. Vrhunski hedonizam u mom slučaju je što ponekad mogu da radim sa ljudima koji su mi dragi, da tu negdje usput uspijemo da ukrademo neki trenutak koji je dovoljno intiman i privatan, da se obradujemo malim stvarima koje su za nas značajne. Naravno, najveći hedonizam jeste onih par dragocjenih trenutaka koje mogu da posvetim sebi i stvarima koje me ispunjavaju, kao što je čitanje i sve one zabavne forme zbog kojih smo odlazili u bioskope ili pozorišta, a sada ih gledamo iz fotelje. Najviše mi nedostaje putovanje kao takvo, ali ne ovo današnje, kada odlazite na neko mjesto da ga 'odradite' i 'pokrijete' što više stvari u što kraćem roku. Mislim na putovanja kada to isto vrijeme nije bilo luksuz, kada ste odlazili negdje kao u avanturu, sami sebi mogli da odredite vrijeme polaska i odlaska, kada ste mogli da budete potpuni stranac na nekom mjestu, a da se ne osjećate izgubljeno. Muči me klaustrofobija.“, zaključuje Ashok uz nadu da ćemo uskoro da se vratimo starim navikama bez ograničenja.

• Razgovarala: DIJANA LATINOVIĆ
• Fotografije: NEMANJA MARAŠ
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 04, 2020. godine.