Goran Bogdan za HEDONIST: Uvijek putujem sa gepekom punim knjiga

Zbog takvog izbora danas važi za glumca o čijoj se karijeri manje-više sve zna, zahvaljujući ulogama u Zagrebačkom kazalištu mladih, serijama kao što su „Fargo“, „The Last Panthers“, „Jutro će promeniti sve“, „Senke nad Balkanom“, „Močvara“... Tu je i zavidan broj uloga u filmovima, za najboljeg evropskog glumca nominovan je za ulogu u filmu „Otac“, posljednjem ostvarenju Srdana Golubovića, a to je samo djelić njegove biografije.

S obzirom na to da zaista mnogo radi, novinari „Hedonista“ poznatog glumca Gorana Bogdana „uhvatili“ su u kratkoj pauzi između snimanja u Zagrebu i Beogradu te porazgovarali sa njim i na nešto drugačije teme.

• Šta je tvoja prva asocijacija na hedonizam?

Prvo mi na pamet pada hrana. Taj pojam me najviše asocira na gozbu, na staru Grčku... Vidiš, kad smo već na toj temi, moram da ti spomenem da sam otvorio restoran u Zagrebu sa prijateljem Filipom Horvatom koji je kuvar. Stalno sam ti tamo. Otkad sam njega upoznao, potpuno mi se promijenio pojam o hrani. Inače, taj restoran se zove „The Atrium“ i nalazi se odmah pored Zagrebačkog kazališta mladih u kojem sam proveo prelijepe godine.

• Šta je bio povod za otvaranje restorana - posao, zadovoljstvo, nešto treće?

Ma, nije to bilo iz nekih preduzetničkih namjera. Filip je bio klinac koji je tada radio u zagrebačkom restoranu „Ab Ovo“. Ali, svi su ga hvalili, pa sam često odlazio tamo. Vrlo brzo sam uvidio koliko on uživa u tom poslu, kolika je njegova mašta i koliki je, u stvari, on umjetnik. Tu smo se nas dvojica i našli. Dakle, više smo kolege umjetnici, nego nekakvi biznismeni. To mene uopšte ne zanima. Eto, sad imam neko svoje mjesto gdje mogu doći sa knjigom, popiti čašu vina, nešto pojesti, dovesti prijatelje... To je glavni razlog. Sa druge strane, Filip je zaista vrhunski kuvar. U suštini, radi se o domaćoj hrani, onoj koju prave naše mame i bake, ali im Filip da svjetski štih, touch - jednostavno da ne povjeruješ.

Film je moja oaza i svaki njegov segment mi je izuzetno zanimljiv

• U čemu još uživaš pored svog poziva?

U glumi vjerovatno uživam najviše. Ali, kada razmišljam malo šire i stvaram neku sliku hedonizma... Recimo, kada odem na aerodrom i sjednem u avion, dok putujem negdje zbog posla, sve se nekako složi, dođe na svoje mjesto. Nova mjesta, putovanje i knjiga – to je to. Inače, gdje god da putujem, uvijek sa sobom nosim nekoliko knjiga. Evo, i sad mi je gepek automobila prepun knjiga. U kojem god gradu da se nalazim, bilo poslom ili ne, volim da nađem neki kafić u kojem mogu da osjetim tu domaću atmosferu i u kojem mogu da uživam u čitanju. Jednostavno, pokušavam da na taj način konzumiram mjesta i gradove.

• Da li onda biraš knjige koje imaju nekakvu vezu sa mjestima koja posjećuješ?

Uvijek gledam da knjige koje nosim imaju nekakve veze, na ovaj ili onaj način, sa destinacijama na koje putujem, jer želim da što bolje osjetim duh tog mjesta. Ili tamo kupim neku knjigu. Ako je inostranstvo u pitanju, nađem neku na engleskom jeziku. Gledam da ne budem samo jedan „glupi“ turista koji samo obilazi istorijske znamenitosti, nego da želim da osjetim malo asfalt i čaršiju.

• Kako biraš ta mjesta?

Praktično nikada nisam išao nigdje, a da nisam bio vezan poslom. Mnogo radim, pa gdje me posao nanese, tu ti i putujem. Nadam se da ću nekad kad uhvatim vremena otputovati negdje sa guštom, ali nemam neki specijalni plan.

Volim zore, ta buđenja ujutro i dolazak na set

• Tokom korone i nemogućnosti putovanja preko granica, ljudi su počeli polako da otkrivaju neke lokalne destinacije koje su pravi biseri. Imaš li ti neku koju bi izdvojio?

Mnogo ih je. Imao sam sreću da sam zbog posla proputovao uzduž i poprijeko cijelu bivšu Jugu i mislim da oni ljudi koji su se začahurili u svoje mikrosisteme ne vide uopšte koliki potencijal ova regija ima i kakve sve ljepote nudi. Godinama sam išao u Crnu Goru koja je prelijepa, o Hrvatskoj da ne govorimo. Na primjer, tek nedavno sam počeo otkrivati hrvatska ostrva, od kojih je svaki priča za sebe. Od Visa, preko Tare, Durmitora - sve mi je to nestvarno lijepo. Snimao sam i na jugu Srbije koji je isto prelijep, zatim Makedonija... Ma, ima toga, to je cijeli jedan mikrokosmos.

• Šta ti najviše leži i odgovara u segmentu glumačkog poziva?

Nisam siguran, nisam ga nikada dekonstruisao da bih mogao nešto posebno izdvojiti. Stoga, cjelokupno to iskustvo, pretpostavljam – od čitanja scenarija, maštanja, pa sve do same izvedbe. Ali, znaš šta volim? Volim zore, ta buđenja ujutro i dolazak na set, kad se svi skupimo i zajedno pijemo kafu. To mi izgleda kao neka udarnička radna akcija. Oblačenje i priprema - to nikako da mi dosadi.

• Negdje si pomenuo da ti je uloga u seriji „Močvara“ jedna od težih koje si igrao, jer je lik Nikole mračan i tvoja je potpuna suprotnost. Koliko si naučio o samom sebi dok si je spremao?

Naučio sam zaista mnogo. Uopšte, svaki posvećen rad ti otkriva dio sebe. Mrakovi koje nosimo sa sobom su uvijek prisutni, ne možemo ih mi izmisliti. Možda je najveći mrak taj pokušaj da ih izbjegnemo, ali onda ostajemo nekompletni, „necijeli“ ljudi. Dobro je te mrakove zgrabiti i izvući ih na vidjelo, jer ih tako rasvjetljujemo. Taj lik, Nikola, mnogo mi je pomogao da prestanem da se bojim nekih svojih mrakova, da shvatim da su oni prosto dio mene. Mislim da ih se najbolje rješavamo tako što ih propitujemo.

• Jesi li možda razmišljao o rediteljskog poslu i u kojem pravcu bi išla takva karijera?

Jesam, i te kako. Štaviše, stalno razmišljam o tome, o scenariju, režiji, produkciji – sve me to interesuje. Uopšteno, film je moja oaza i svaki njegov segment mi je izuzetno zanimljiv. Volio bih da napravim nešto svoje, u svakom slučaju. Mislim da sam prerahitičan da bih bio ukalupljen u žanr. Znaš, kako me svašta zanima, tako se nisam ni u literaturi nešto ograničavao, pripadao jednom pravcu ili imao neke žanrovske ukuse. Dobro, ranije jesam čitao nešto ciljanije, ali danas mi nije strana ni naučna fantastika, ni dobar krimi roman... Pretpostavljam da će tako biti i na tom mom budućem putu ako ga bude bilo. Ne bih se libio da radim bilo šta što me interesuje, pa eto čak ni naučnu fantastiku. Radio bih sve što me interesuje.

• Za kraj, da li bi našim čitaocima preporučio nekoliko knjiga po svom izboru?

Evo, ostaćemo na lokalu. Neka to budu, recimo, „Boja zemlje“ Elvedina Nezirovića, „Nevakat“ Derviša Sušića i „Nigdje niotkuda“ i „Ljepši kraj“ pokojnog Bekima Serjanovića. Eto, to su mi nekako one koje su mi prve pale na pamet.

• Razgovarao: SAVO DRAKULIĆ/HEDONIST
• Fotografije: Nebojša Babić/kinoist.ru
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 04, 2021. godine.