
Uveče 14. aprila 1912. godine, dok je Titanic plovio mirnim vodama sjevernog Atlantika, gotovo niko od više od dvije hiljade putnika nije mogao naslutiti da će se nekoliko sati kasnije naći usred jedne od najvećih pomorskih tragedija u istoriji. U restoranima i salonima broda večera je tekla uobičajenim ritmom. Konobari su posluživali višeslojne menije, čaše su se punile vinom, orkestar je svirao, a putnici razgovarali o poslu, putovanjima i planovima po dolasku u Njujork.

Iako je danas gotovo nemoguće zamisliti gala večeru, luksuzni hotel ili privatnu jahtu bez male posude ispunjene sjajnim crnim ili zlatnim kuglicama koje vrijede više od mnogih satova ili umjetničkih slika, istorija kavijara nije priča o aristokratiji.

Tačno u ponoć kazaljke se poklope, odbrojavanje se završi, a nekoliko trenutaka kasnije začuje se zvuk koji je postao univerzalni simbol slavlja. Čep uz prasak napušta bocu, sitni mjehurići ispune čaše, ljudi nazdravljaju, grle se i požele jedni drugima sreću. Bilo da je riječ o Novoj godini, vjenčanju, osvajanju svjetskog prvenstva ili velikom poslovnom uspjehu, gotovo da ne postoji važna proslava na kojoj se ne otvara šampanjac.

Miris svježe pečenog hljeba gotovo svi doživljavaju kao nešto prijatno. Komad dobre čokolade rijetko će izazvati raspravu, a pizza je vjerovatno jedno od rijetkih jela oko kojeg se slažu gotovo svi kontinenti. Ali postoje i namirnice koje imaju potpuno drugačiju sudbinu.

Jutro je polako svitalo nad industrijskom Engleskom. Gust dim iz dimnjaka fabrika prekrivao je nebo iznad Birminghama, Mančestera i Lestera, dok su prve lokomotive uz zaglušujući zvuk prolazile kroz krajolik koji se mijenjao brže nego ikada ranije. Fabrike su gutale hiljade radnika, gradovi su rasli iz dana u dan, a željeznica je spajala mjesta koja su donedavno bila udaljena danima putovanja kočijama.

Putovanja, hrana i piće srž su posla kojim se bavi Banjolučanin Andrej Slavnić koji se, kao stručnjak za vina, ukrcao 2016. godine na kruzer jedne od najprestižnijih svjetskih kompanija „Viking Ocean Cruises“, a potom zaplovio svjetskim morima.

Priča o ljubavi prema vinu i neraskidivim prijateljstvima jedno od svojih otjelovljenja pronašla je podrumu vinarije „Andrija“ u selu Paoča kod Čitluka u kojoj za one najbliže i najdraže postoji nešto što se zove „banka vina“.

Inovativnost njegovih deserta ostavlja bez daha, stoga ne čudi što je mnogima prva asocijacija na moderno poslastičarstvo na ovim prostorima. Učio je od najboljih i najbolje uspio oduševiti. Njegove kreativne slastice došle su i do nepca čuvenog regionalnog kuvara Steve Karapandže, kojem je bio partner u kuhinji. Mladi Banjalučanin Stefan Ilić svojim desertima otvara vrata potpuno novog slatkog svijeta, u kojem se spajaju kulinarstvo i umjetnost.

Ako ste ikada u Italiji poslije ručka naručili kapućino, velike su šanse da vas konobar nije čudno pogledao. Naprotiv, poslužiće vam ga bez riječi. Ali, gotovo sigurno će odmah znati da niste Italijan.

Dok pojedine zemlje upoznajemo kroz muzeje, druge kroz hranu, a Italiju često prvo upoznamo kroz filmove. Njene uske kamene ulice, trgovi okupani suncem, miris espressa, vinogradi Toskane i obala Amalfi čine da poželite spakovati kofere već nakon prve scene.

Parkiran na travnjaku, okupan junskim suncem, u neboplavoj boji i sa crnim krovom, izgledao je kao džekpot od milion dolara. Automobilski sladokusci znaju da on to zaista i jeste, jer u moru današnjih jednoličnih limuzina, ovaj dragulj iz 1967. godine ima svoj karakter, ime i prezime: Mercedes - Benc SL 250 „pagoda“.

Postoje mjesta koja izgledaju kao da su nastala iz mašte slikara, a ne iz istorije. Gradići čije ulice djeluju kao scenografija filma, čije zidine čuvaju vijekove priča i gdje svaki ugao izgleda kao savršena fotografija. Jedno od takvih mjesta nalazi se u srcu Španije, daleko od gužvi Barselone, Madrida i Sevilje. Njegovo ime je Albarracín.

Septembar donosi događaj koji spaja ono što ljubitelji dobrog provoda najviše vole - vrhunsku gastronomiju, kvalitetno pivo, koncerte na otvorenom i atmosferu velikih evropskih food festivala.

Drvena plutajuća kućica na Drinskom jezeru, nazvana „Bajka“, smještena je u Međeđi, nedaleko od Višegrada. Gostima pruža mir i privatnost. To je mjesto za sunčanje i kupanje, roštiljanje, uživanje, mjesto koje je izolovano od gužve i neželjenih posjetilaca, a najzanimljivija je činjenica da se do splava dolazi isključivo čamcem.

Nekada je idealan odmor podrazumijevao sedam dana na plaži, hotelski bazen i ležaljku rezervisanu već u ranim jutarnjim časovima. Danas se slika mijenja. Sve više ljudi bira odmor koji će ih pokrenuti, odvesti na planinske vrhove, kroz kanjone, šumske staze i netaknutu prirodu. Putovanja više nisu samo bijeg od svakodnevice već su postala prilika za nova iskustva, lične izazove i stvaranje uspomena koje ostaju mnogo duže od preplanulog tena.

Nisu svi ljetni dani rezervisani za more, plaže i daleka putovanja. Mnogi od nas rade, ostaju u svom gradu ili odmor čuvaju za kasnije. Ipak, osjećaj odmora ne zavisi uvijek od destinacije. Ponekad je dovoljno da promijenimo ritam dana. Hedonizam nije pitanje kilometara, već načina na koji provodimo vrijeme.