
Tartuf nije običan sastojak — on je događaj. Miris koji se osjeti i prije nego što ga ugledamo, tekstura koja se topi na toploj tjestenini, i luksuz koji svaki zalogaj pretvara u ritual. Jesen je vrijeme kada se ova dragocjena gljiva pojavljuje u svom punom sjaju, podsjećajući nas da priroda najbolje darove čuva za kraj godine.

Savino Divinčenco je sa dvadeset godina napustio Barletu, svoj rodni grad u italijanskoj pokrajini Pulja, sa jednim jedinim planom: da ode bilo gdje, i da radi bilo šta. Nije imao diplomu kuvara, nije imao ni jasnu ideju šta traži - samo osjećaj da posao u tekstilnoj fabrici, kojim se dotad bavio, nije ono što želi da radi do kraja života.

Kada su Stiv Rubel i Ijan Šrejger 26. aprila 1977. godine otvorili vrata bivšeg pozorišta na Zapadnoj 54. ulici u Njujorku, malo ko je mogao pretpostaviti da će taj prostor za manje od godinu dana postati najpoznatija diskoteka na svijetu, a za nešto više od dvije i po godine - mjesto zatvoreno pod teretom federalne istrage.

Prvi zalogaj je uvijek isti scenario: usta gore, oči suze, nos počinje da curi, a mozak, potpuno ozbiljno, šalje signal da je usta u plamenu. Zanimljivo je da nijedan dio te reakcije nije laž u onom smislu u kojem bismo očekivali - mozak zaista vjeruje da gorite.

Postavili smo isto pitanje deset različitih sagovornika, u deset različitih razgovora, u deset različitih raspoloženja: šta je za vas hedonizam? Očekivali smo nešto o šampanjcu, privatnim avionima, možda i po kojem skupom satu oko ruke. Umjesto toga, kad smo sve intervjue složili jedan pored drugog, izronilo je nešto mnogo neočekivanije. I, moramo priznati, mnogo ljepše.

Uživanje je onda kada se čovjek osjeća živim, dakle stanje koje mi daje osjećaj životi. Međutim, hedonizam se često vezuje za neka materijalna uživanja, za nešto što ima veze sa statusom, ali mislim da to nije ono što je na umu imao Sokratov učenik Aristip iz Kirene, koji je bio prvi teoretičar ovog pojma.

Uveče 14. aprila 1912. godine, dok je Titanic plovio mirnim vodama sjevernog Atlantika, gotovo niko od više od dvije hiljade putnika nije mogao naslutiti da će se nekoliko sati kasnije naći usred jedne od najvećih pomorskih tragedija u istoriji. U restoranima i salonima broda večera je tekla uobičajenim ritmom. Konobari su posluživali višeslojne menije, čaše su se punile vinom, orkestar je svirao, a putnici razgovarali o poslu, putovanjima i planovima po dolasku u Njujork.

Iako je danas gotovo nemoguće zamisliti gala večeru, luksuzni hotel ili privatnu jahtu bez male posude ispunjene sjajnim crnim ili zlatnim kuglicama koje vrijede više od mnogih satova ili umjetničkih slika, istorija kavijara nije priča o aristokratiji.

Tačno u ponoć kazaljke se poklope, odbrojavanje se završi, a nekoliko trenutaka kasnije začuje se zvuk koji je postao univerzalni simbol slavlja. Čep uz prasak napušta bocu, sitni mjehurići ispune čaše, ljudi nazdravljaju, grle se i požele jedni drugima sreću. Bilo da je riječ o Novoj godini, vjenčanju, osvajanju svjetskog prvenstva ili velikom poslovnom uspjehu, gotovo da ne postoji važna proslava na kojoj se ne otvara šampanjac.

Miris svježe pečenog hljeba gotovo svi doživljavaju kao nešto prijatno. Komad dobre čokolade rijetko će izazvati raspravu, a pizza je vjerovatno jedno od rijetkih jela oko kojeg se slažu gotovo svi kontinenti. Ali postoje i namirnice koje imaju potpuno drugačiju sudbinu.

Jutro je polako svitalo nad industrijskom Engleskom. Gust dim iz dimnjaka fabrika prekrivao je nebo iznad Birminghama, Mančestera i Lestera, dok su prve lokomotive uz zaglušujući zvuk prolazile kroz krajolik koji se mijenjao brže nego ikada ranije. Fabrike su gutale hiljade radnika, gradovi su rasli iz dana u dan, a željeznica je spajala mjesta koja su donedavno bila udaljena danima putovanja kočijama.

Putovanja, hrana i piće srž su posla kojim se bavi Banjolučanin Andrej Slavnić koji se, kao stručnjak za vina, ukrcao 2016. godine na kruzer jedne od najprestižnijih svjetskih kompanija „Viking Ocean Cruises“, a potom zaplovio svjetskim morima.

Priča o ljubavi prema vinu i neraskidivim prijateljstvima jedno od svojih otjelovljenja pronašla je podrumu vinarije „Andrija“ u selu Paoča kod Čitluka u kojoj za one najbliže i najdraže postoji nešto što se zove „banka vina“.

Inovativnost njegovih deserta ostavlja bez daha, stoga ne čudi što je mnogima prva asocijacija na moderno poslastičarstvo na ovim prostorima. Učio je od najboljih i najbolje uspio oduševiti. Njegove kreativne slastice došle su i do nepca čuvenog regionalnog kuvara Steve Karapandže, kojem je bio partner u kuhinji. Mladi Banjalučanin Stefan Ilić svojim desertima otvara vrata potpuno novog slatkog svijeta, u kojem se spajaju kulinarstvo i umjetnost.

Ako ste ikada u Italiji poslije ručka naručili kapućino, velike su šanse da vas konobar nije čudno pogledao. Naprotiv, poslužiće vam ga bez riječi. Ali, gotovo sigurno će odmah znati da niste Italijan.

Dok pojedine zemlje upoznajemo kroz muzeje, druge kroz hranu, a Italiju često prvo upoznamo kroz filmove. Njene uske kamene ulice, trgovi okupani suncem, miris espressa, vinogradi Toskane i obala Amalfi čine da poželite spakovati kofere već nakon prve scene.