
Postavili smo isto pitanje deset različitih sagovornika, u deset različitih razgovora, u deset različitih raspoloženja: šta je za vas hedonizam? Očekivali smo nešto o šampanjcu, privatnim avionima, možda i po kojem skupom satu oko ruke. Umjesto toga, kad smo sve intervjue složili jedan pored drugog, izronilo je nešto mnogo neočekivanije. I, moramo priznati, mnogo ljepše.

Sto je bio dug, drven, i nije bio vaš. Pored vas je sjedio čovjek čije ime niste znali, mirisao je na konja i na blato sa druma, i jeo je iz iste posude kao i vi. Niko vas nije pitao šta biste voljeli za večeru. Jelo je bilo ono što je toga dana skuvano - servirano u podne, na klupi, u prostoriji punoj dima i tuđih glasova. To nije bila gostoljubivost. Bila je to logistika: putnici su morali da jedu, konji su morali da se odmore, a krčma pored druma je rješavala oba problema odjednom, bez pitanja ukusa.

Na Svjetskoj izložbi u Sent Luisu 1904. godine, među paviljonima koji su obećavali budućnost - automobile, električno svjetlo, ledeni čaj koji se prvi put servirao hladan - jedan štand je nudio nešto mnogo skromnije: mljeveno meso između dvije kriške hljeba. Niko od posjetilaca tada nije mogao naslutiti da će upravo taj skromni sendvič, ne automobili ni struja, postati jedan od najprepoznatljivijih simbola cijelog jednog vijeka koji je uslijedio.

Uveče 14. aprila 1912. godine, dok je Titanic plovio mirnim vodama sjevernog Atlantika, gotovo niko od više od dvije hiljade putnika nije mogao naslutiti da će se nekoliko sati kasnije naći usred jedne od najvećih pomorskih tragedija u istoriji. U restoranima i salonima broda večera je tekla uobičajenim ritmom. Konobari su posluživali višeslojne menije, čaše su se punile vinom, orkestar je svirao, a putnici razgovarali o poslu, putovanjima i planovima po dolasku u Njujork.

Iako je danas gotovo nemoguće zamisliti gala večeru, luksuzni hotel ili privatnu jahtu bez male posude ispunjene sjajnim crnim ili zlatnim kuglicama koje vrijede više od mnogih satova ili umjetničkih slika, istorija kavijara nije priča o aristokratiji.

Miris svježe pečenog hljeba gotovo svi doživljavaju kao nešto prijatno. Komad dobre čokolade rijetko će izazvati raspravu, a pizza je vjerovatno jedno od rijetkih jela oko kojeg se slažu gotovo svi kontinenti. Ali postoje i namirnice koje imaju potpuno drugačiju sudbinu.

Sa čokaljem loze i kašikom meda počinje dan u hercegovačkom kršu, nastavlja se pršutom, sirom i kajmakom iz mješine, a onda stižu raštan i kaštradina. Dan se završava kojom čašom domaćeg vina.

Putovanja, hrana i piće srž su posla kojim se bavi Banjolučanin Andrej Slavnić koji se, kao stručnjak za vina, ukrcao 2016. godine na kruzer jedne od najprestižnijih svjetskih kompanija „Viking Ocean Cruises“, a potom zaplovio svjetskim morima.

Neke zemlje upoznajemo kroz njihove gradove, druge kroz vina ili deserte. Ali postoji jedan proizvod koji često govori više o tradiciji, klimi i načinu života nego cijela turistička brošura - sir. Iza svakog od njih kriju se vijekovi zanata, pažljivo čuvane recepture i ukusi koje je gotovo nemoguće vjerno kopirati izvan mjesta gdje su nastali.

Inovativnost njegovih deserta ostavlja bez daha, stoga ne čudi što je mnogima prva asocijacija na moderno poslastičarstvo na ovim prostorima. Učio je od najboljih i najbolje uspio oduševiti. Njegove kreativne slastice došle su i do nepca čuvenog regionalnog kuvara Steve Karapandže, kojem je bio partner u kuhinji. Mladi Banjalučanin Stefan Ilić svojim desertima otvara vrata potpuno novog slatkog svijeta, u kojem se spajaju kulinarstvo i umjetnost.

Septembar donosi događaj koji spaja ono što ljubitelji dobrog provoda najviše vole - vrhunsku gastronomiju, kvalitetno pivo, koncerte na otvorenom i atmosferu velikih evropskih food festivala.

Roštilj je jedno od onih jela za koje gotovo svako misli da zna da priprema. I zaista, nije teško ispeći meso na vatri. Međutim, razlika između prosječnog i vrhunskog roštilja često se krije u detaljima koje mnogi zanemaruju.

Nisu svi ljetni dani rezervisani za more, plaže i daleka putovanja. Mnogi od nas rade, ostaju u svom gradu ili odmor čuvaju za kasnije. Ipak, osjećaj odmora ne zavisi uvijek od destinacije. Ponekad je dovoljno da promijenimo ritam dana. Hedonizam nije pitanje kilometara, već načina na koji provodimo vrijeme.

Postoji zanimljiv paradoks savremenog putovanja i gastronomije. Nikada nismo više fotografisali hranu, a rijetko kada smo manje obraćali pažnju na njen stvarni ukus. Društvene mreže pretvorile su neka jela u zvijezde interneta, ali najfotografisanije nije uvijek i najbolje. Zato donosimo pet stvari koje ne bi trebalo naručivati samo zato što dobro izgledaju na fotografiji.

Svoje mjesto u velegradu, gdje se sudaraju Dunav i Sava, tražili su vijekovima unazad milioni ljudi. U najveći grad nekadašnje velike države stotine hiljada je otišlo na školovanje ili privremeni rad, a ostali su zauvijek u Beogradu. Jovan Memedović, omiljeno TV lice regiona, autor emisije „Sasvim prirodno“, voditelj kviza „Potera“, glas razuma u sferi očuvanja prirode, rođen je i odrastao u srpskoj prestonici i uradio je nešto potpuno suprotno.

Klasična knedla sa šljivom je svima dobro znana i mnogima je to omiljena poslastica, ali u posljednje vrijeme uživamo u mnoštvu drugih ukusa loptastog kolača. Knedle sa kajsijom, makom, pistacijom, čokoladom, sirom, voćnim punjenjem… Čak 14 vrsta i ukusa svojim gostima nude u banjalučkim lokalima „Gotiva knedle“, a među najpopularnijim su one sa nutelom