Posljednja večera na Titanicu: Šta su putnici jeli nekoliko sati prije potonuća?

Ironija istorije je u tome što su upravo jelovnici s posljednje večere ostali među najbolje sačuvanim svjedočanstvima života na Titanicu. Zahvaljujući njima danas možemo gotovo do detalja rekonstruisati šta su putnici jeli samo nekoliko sati prije nego što je brod udario u ledeni brijeg.

Plutajući luksuz bez presedana

Kada je kompanija White Star Line predstavila Titanic, cilj nije bio izgraditi najbrži brod na svijetu. Tu titulu već su držali drugi. Umjesto brzine, Titanic je trebalo da postane sinonim za udobnost, eleganciju i vrhunsku uslugu.

Prva klasa bila je zamišljena kao luksuzni hotel na moru. Putnicima su bili na raspolaganju raskošni restorani, kafe u pariškom stilu, saloni, biblioteka, bazen, tursko kupatilo i teretana. Hrana je igrala važnu ulogu u tom iskustvu. Kompanija je željela da putnici imaju utisak kako ni na jednom evropskom dvoru ne bi mogli večerati bolje.

Istovremeno, i druga i treća klasa nudile su daleko kvalitetniju ishranu nego većina tadašnjih brodova. Za mnoge putnike iz treće klase to su bili najbogatiji obroci koje su ikada imali priliku da jedu.

Večera prve klase: Jedanaest slijedova na otvorenom okeanu

Jelovnik prve klase za večeru 14. aprila danas je jedan od najpoznatijih menija u istoriji gastronomije.

Večera je počela ostrigama, koje su u to vrijeme predstavljale simbol luksuza. Slijedila je bistra goveđa supa i krem supa od ječma, nakon čega su posluženi losos s mousseline sosom i krastavcima.

Glavno poglavlje večere bilo je još impresivnije. Gosti su mogli uživati u fileu mignonu, pečenoj janjetini s umakom od mente, pačetini, piletini, pečenoj govedini i proljećnom povrću. Posebno mjesto zauzimala je pečena squab golubica na krevetu od potočarke, jelo koje se tada smatralo vrhuncem francuske visoke kuhinje.

Nakon mesa slijedila je salata, a potom deserti: Waldorf puding, breskve u želeu, francuski sladoled, éclairs, razni sirevi, svježe voće, orašasti plodovi i kafa.

Ukupno je večera sadržavala jedanaest slijedova i trajala više od četiri sata. Nije bila zamišljena samo kao obrok, već kao društveni događaj u kojem je jednako važna bila atmosfera koliko i hrana.

Restoran koji nije bio dio karte

Pored glavne trpezarije, Titanic je imao još jednu gastronomsku atrakciju koja je bila rijetkost čak i među najluksuznijim brodovima svog vremena.

À la carte restoran, kojim je upravljao poznati italijanski ugostitelj Gaspare Gatti, funkcionisao je poput najboljih pariških restorana. Za razliku od glavne trpezarije, u kojoj su obroci bili uključeni u cijenu karte, ovdje su putnici naručivali jela po želji i dodatno ih plaćali.

Intimniji ambijent, pažljivo uređeni enterijer i sofisticirani meni privlačili su one koji su željeli privatniju večeru ili iskustvo bliže najboljim evropskim restoranima. Mnogi istoričari gastronomije smatraju da je upravo taj restoran bio preteča luksuznih specijalizovanih restorana na savremenim kruzerima.

Druga klasa: Više nego što je većina očekivala

Iako nije mogla parirati raskoši prve klase, druga klasa nudila je jelovnik koji bi i danas zadovoljio mnoge restorane.

Putnici su za večeru dobijali pečenu piletinu, jagnjetinu s umakom od mente, pečeni krompir, pirinač, svježe povrće i raznovrsne deserte poput pudinga, voća i sladoleda.

Posuđe je bilo kvalitetno, usluga profesionalna, a trpezarija uređena s mnogo više pažnje nego što je to bilo uobičajeno na drugim brodovima tog vremena.

Za profesore, trgovce, ljekare i druge pripadnike srednje klase putovanje Titanicom predstavljalo je priliku da iskuse nivo luksuza koji je do tada bio rezervisan gotovo isključivo za aristokratiju.

Treća klasa: Iznenađujuće bogat meni

Možda najveće iznenađenje predstavljaju jelovnici treće klase.

Na mnogim transatlantskim brodovima emigranti su početkom dvadesetog vijeka često sami pripremali hranu ili su dobijali veoma skromne obroke. White Star Line odlučila je ponuditi nešto sasvim drugačije.

Posljednje večeri putnicima treće klase služeni su pečena govedina sa smeđim sosom, kuvani krompir, kukuruz, hljeb, puding od šljiva, voće i čaj.

Iako jednostavan, meni je bio hranljiv, raznovrstan i obilniji nego što su mnogi od tih ljudi imali kod kuće. Brojni istoričari smatraju da je upravo kvalitet hrane bio jedan od razloga zbog kojih je White Star Line stekla reputaciju kompanije koja se posebno brinula o udobnosti putnika.

Kuhinja koja nije smjela stati

Da bi se svakodnevno pripremali hiljade obroka, Titanic je imao jednu od najmodernijih brodskih kuhinja svog vremena.

Na brodu je radilo više desetina kuhara, pekara, mesara, poslastičara i pomoćnog osoblja. Ogromne peći radile su gotovo neprekidno, dok su hladnjače bile pune svježeg mesa, ribe, mliječnih proizvoda, voća i povrća.

Za prvo putovanje ukrcano je približno 75.000 kilograma mesa, oko 40.000 jaja, hiljade litara mlijeka, desetine hiljada komada svježeg povrća i voća, više tona krompira, brašna, šećera, putera i drugih namirnica. Logistika snabdijevanja bila je impresivna čak i prema današnjim standardima.

Većina putnika nikada nije razmišljala o tome šta se događa ispod raskošnih trpezarija. Ispod njihovih nogu funkcionisao je složen sistem koji je svakodnevno proizvodio nekoliko hiljada obroka.

Veče koje je izgledalo sasvim obično

Dok su posljednji deserti stizali na stolove, ništa nije nagovještavalo katastrofu.

Većina putnika nakon večere nastavila je večernji program. Neki su se povukli u salone na razgovor i karte, drugi su šetali palubom ili slušali muziku u društvenim prostorijama. Posada je završavala uobičajene obaveze, kuhinjsko osoblje čistilo je radne površine i pripremalo se za naredni dan.

U 23.40 časova Titanic je udario u ledeni brijeg.

Za manje od tri sata brod koji je trebalo da redefiniše luksuz na moru nestao je ispod površine Atlantika.

Jelovnik koji je nadživio brod

Sa samog Titanica sačuvano je veoma malo predmeta, ali nekoliko originalnih jelovnika preživjelo je zahvaljujući putnicima koji su ih ponijeli kao uspomenu. Danas se nalaze u muzejima ili privatnim kolekcijama i na aukcijama dostižu iznose od više desetina hiljada dolara.

Njihova vrijednost ne leži samo u rijetkosti. Oni predstavljaju zamrznuti trenutak jednog sasvim običnog dana koji će nekoliko sati kasnije postati istorija.

Na tim listovima papira nema ni najmanjeg nagovještaja tragedije. Tu su samo pažljivo ispisana imena jela, uredan raspored slijedova i obećanje još jedne elegantne večeri na najluksuznijem brodu svog vremena.

Upravo zato posljednji jelovnik Titanica i danas fascinira. Ne zbog hrane koja je poslužena, već zbog podsjetnika da istorija gotovo nikada ne najavljuje trenutke u kojima će se promijeniti. Ponekad se najveće priče svijeta odvijaju dok neko bira između pečene janjetine i filea mignona, uvjeren da će sutra biti sasvim običan dan.