Ikona pedesetih kao porodično blago

Čim pogledate ovog ljepotana s oznakom 170S, jasno vam je o čemu pričamo. Ako ste stariji, pred očima vam prolete slike starih dana, kada je ovakav auto sebi moglao da priušti samo tadašnja društvena elita, poput hirurga u Štokholmu, za koga se smatra da je bio prvi vasnik ovog mercedesa. Oni mlađi, ovake automobile mogli su da vide samo na fimovima, a zahvaljujući ljudima poput Tamamovića, on se može vidjeti, provozati i za razne potrebe iznajmiti i u Banjaluci.

Napomena uredništva: Tekst je dio HEDONIST arhive i objavljen je 2021. godine u sedmom broju štampanog izdanja magazina.

Ali, ono što Velimirovog mercedesa izdvaja od svih drugih koji se rijetko mogu vidjeti na skupovima oldtajmera, ili na sajtovima posvećnim klasičnim automobilima, jesu dvije stvari – savršenstvo do koga ga je doveo svojeručnom restauracijom u vlastitoj radionici, i prava epopeja, priča koja prati dolazak trokrake zvijezde u Banjaluku.

Legenda kaže da je sve počelo kada je Tamamovića pozvao brat iz Švedske i rekao mu da je u šumi, potonulog u blato, i već decenijama napuštenog, našao 170S. Bio je u takvom stanju da ga je mogao prepoznati samo onaj ko istunski zna šta traži, a baš takav je sagovornik Hedonista.

"Nekako smo pronašli vlasnike, nekako smo se dogovorili oko cijene, ali tada sam naišao na prvi veliki problem. Pokraj mercedesa izrasla su dva jablana, koja su ga bukvalno držala jeden s jeden, a drugi sa druge strane. Kako su decenijama rasli, tako su počeli da motaju lim. Da biste znali o čemu pričam, u Švedskoj idete u zatvor ako posiječete drvo. Ni sam ne znam kako, ali uspjeli smo da ga izvučemo, a da ne oštetimo jablane", priča Velimir.

U sevisu našeg sagovornika „MTM auto art reparature“ od samog ulaza sve miriše na benzin i lak, a ambijent podsjeća na muzej oldtajmera: Tu su još tek uvezeni bijeli trabant iz 1986, još jedan srebrni trabant preuređen u roštilj i točilicu piva (koji je raspametio Nijemce na „Oktoberfestu“), karting, ali i stari „Java“ motor, sređen kao da je tek ispod čekića. Ali naravno, zvijezda je mercedes sa kojim je, izgleda, Tamamoviću suđeno da upada u avanture, poput one dok je još bio samo hrpa starog željeza.

"Poslije izvlačenja, natovarim ga na šlep-prikolicu, dobo učvrstim i krenem auto - putem kroz Njemačku, nazad kući. U jedom trenutku se oko mene stvori policija, rotacija, sirene... Sav u šoku stanem da bih saznao kako je to što radim kršenje zakona. U čemu? Kažu da ne mogu da vozim staro željezno na takav način, može nešto da otpadne i da ugrozi život nekom na auto – putu. Faktički, oni su mislili da sam Rom koji šverca željezo. Džaba sam objašnjavao o čemu se radi, pokazivao papire, jer je zaključak bio da se takav teret može transpotrovati samo u kontejneru. Ali ne na način da ja uzmem kontejner, nego da platim firmu koja je specijalizovana za to. Što znači da cijena komplenog posla već tada ide u nebesa. Šta ću, uradim kako mi je rečeno. Kada sam došao na našu carinu, mislili su da sam lud čovjek jer sam dao tolike pare za starudiju", prisjeća se Tamamović.

Međutim, ljubav prema sređivanju starog vozila, naravno uz materijalna sredstva, bila je presudna da Tamamović zavrne rukava i krene u više od sedam godina dug posao sređivanja meredesa do sadašnjeg stanja. A ono je, kako kažu vozači - perverzija. Sve je vizuelno vraćeno u prvobitno stanje: Pepeljara i električni upaljač u to vrijeme mogli su da se nađu samo u probranim automobilima i to je detalj koji ovaj „merc“ izdvaja od konkurencije. Sjedišta su poput fotelja, drveni detalji su dobili originalan izgled, tu je riginalan radio, čisti mehanički prekidači za brisače, grijanje, truba koja se nalazi van, na ručki vrata koja se otvaraju u kontra smjeru... sve ono što je 1950. i kasnije predstavljalo automobilsku avangardu.

Jedino je boja izmijenjena. Automobil više nije crn („kako ne bi ličio da je u službi na groblju“), a nije ni bijel, jer bi se, smatra iskusni majstor, hromirani detalji utopili u „bijelog labuda“. Poslije mnogo pokušaja došao je na kobinaciju boje starog zlata i čokolade. Ukratko, boja „bajadere“ zbog čega je sa hrvatskom firmom koja proizvodi ove popularne čokoladice pregovarao o tome da se „čokoladni mercedes“ pojavi u njihovoj reklami. Korona je, kaže, sve prekinula.

A tu je i nesvakidašnje trehničko rešenje za paljenje motora. Radi se o mehaničoj polugi koja se, nakon što ključem „date kontakt“, stisne nogom poput kočnice ili papučice za gas. U tom trenuku, poluga pravi spoj na anlaseru, koji „vergla“, a benzinac od 1.700 kubika i „samo“ 39 kilovata (koji nema glavu motora, samo blok i poklopac) brunda kao da je bar deset puta jači. Hladi ga, vjerovali ili ne, vodeni hladnjak od čistog bakra težak 40 kilograma. „Žmigavcu“ se uključuju pomijerajem unutrašnjeg, hromiranog obruča volana, mjenjač je četvorobrzinski plus rikverc, rezervoar 60 litara. Sve u svemu, čudo njemačke tehnologije koja je krajem 40-ih godina 20. vijeka u liku i djelu 170S značila prekretnicu za giganta kakav je Mercedes-Benc. Nije nikakvo čudo da je Velimirov mercedes nagrađen brojnim nagradama za učešće na oldtajmer susretima u BiH i šire poput sajavskog „Oldtajmer relija“.

Naravno, ovakvo savršenstvo mnogo košta. Na njemu su specijalne „B.F. Goodrich Silvertown“ crno-bijele gume koje se ručno rade u SAD. Velim kaže da je koštaju 1.000 dolara po komadu. Najobični poklopac zadnjeg žmigavca plaćen je 500 evra po komadu... Dijelove je, priča naš domaćin, bilo relativno lako nabaviti u specijalizovanim kućama, ali su problemi nastajali kada je krenuo da ih traži po oglasima, od „starijeg svijeta“. U takvim situacijama, poslije mnogo „obrni - okreni“ momenata, često je sav put bio uzaludan. Zbog svega ovoga, kaže Tamamović, kompletno restauriran mercedes 170S na tržitu vrijedi više od 100.000 evra. Ali, hedonizam nema cijenu. I nije na prodaju.

• Piše: Slobodan Popadić / HEDONIST
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 05, 2021. godine