Čovjek koji je vozio na Šumaherovim gumama

Srećni dobitnik, ili bolje rečeno vlasnik pomenutog automobila, bio je Rajko Erceg iz Gradiške koji se u „merca“ zaljubio davne 1970. i ta ljubav je trajala sve do njegove smrti 2021. godine. Godinu dana ranije, ekipa HEDONIST magazina opširno je razgovarala sa Rajkom, a ovom prilikom ponovo objavljujemo tekst, bez izmjena.

"Fudbaler Dušan Bajević i bokser Marijan Beneš dolazili su vikendom da ga provozaju. Tako ti je bilo u to vrijeme", prve su riječi koje je ekipa HEDONISTA čula od Rajka, koji nas je ispred svog doma dočekao na tradicionalni način – sa čašicom potkozarske prepečenice.

Inje mu je odavno obijelilo kosu, ali svaki pogled u prošlost Rajku vraća iskreni osmijeh na lice i zagrije dušu. A, njegovu prošlost i sadašnjost obilježile su i obilježavaju dvije velike ljubavi - „mercedes“ i harmonika, sa kojom je sagradio kjuću i kupio tada crvenog kabrioleta, postavši legenda i šmeker onda kada to svako nije mogao.

Ne sjeća se koliko je prije pet decenija platio „mercedesa“, ali sigurno zna da ga je koštao više nego porodična kuća. Čudo automobilske industrije kupio je na licitaciji, jer ga je tadašnja jugoslovenska carina iz njima znanih razloga oduzela od jedne italijanske sportske zvijezde. Rajko je to čuo i strpljivo čekao licitiranje na kome je protiv sebe imao slavne i bogate sportiste, poput fudbalske legende Dragana Džajića. Ali, koliko god su nudili drugi, on je davao više i više. Sve dok čekić nije udario, a „pagoda“ pripala Ercegu.

"U kuću sam ugradio 65.000 komada sitne cigle, ali SL me je koštao više. I danas vrijedi više od kuće, mogu da uzmem bar 100.000 KM, ali neću. Dok sam živ, on ostaje sa mnom", priča nam Rajko.

A, nije da nije imao prilika da proda „pagodu“. Sjeća se nakupaca iz Italije koji su došli da SL pazare za holivudsku zvijezdu Džona Travoltu. Za cijenu nisu pitali, ali Rajko ih je glat vratio odakle su došli.

"Kasnije sam čuo da je Travolta kupio dugog ovakvog „mercedesa“, ali da su mu ga ukrali u Njujorku. Navodno je pronađen, ali u dijelovima. Dijelovi za ovo auto su papreno skupi. Evo, jedna guma za njega je 500 evra i proizvode se u Meksiku. Ispričaću vam kako sam došao do ovih koje su sada na autu. Jednog dana zove me komšo koji radi u Njemačkoj kao mehaničar u „mercedesovom“ servisu i kaže: „Komšo, trebaju li ti gume? Evo, upravo sam ih skinuo sa istog takvog mercedesa u vlasništvu Mihaela Šimahera. On to mijenja svako malo, a za tebe su odlične“. Ali, komšo ne bi bio komšo da nešto ne doda, pa kaže da Šumaher hoće da zaradi po 50 evra po gumi. Vidim ja o čemu se radi, sve mi je jasno, ali ipak mu kažem da ponese. Eto, to su te gume", priča nam Rajko uz smijeh i dodaje da automobil rado daje za snimanje filmova i serija, a nedavno je korišten i u reklami za sladoled koja je snimana na Manjači.

Na sajtovima za prodaju klasičnih automobila u svijetu svako može da se uvjeri da ovakav „mercedes“ nije igračka za svakoga. Cijena mu startuje od oko 60.000 evra, dok oni restaurirani dostižu vrtoglavu cifu i do 200.000 evra. Pretražujući oglase u BiH pronašli smo još samo jedan SL 250 u Mostaru. Auto je potpuno obnovljen, cijena nije navedena. U Zenici postoji potpuno restauriran, ali model 230 SL koji je prethodio Rajkovom. Cijena mu je 239.000 KM, na stranim tablicama.

Međutim, Ercegova makina nije ušminkana, sređena, dorađena. Njegov „mercedes“ je prirodni „gospodin“ koji i u šestoj deceniji ponosno nosi svoje ožiljke i godine, na način da svaka bora ma svoju životnu priču i neopisivu ljepotu. Dvostruka cijev izduva daje do znanja da je riječ o sportskoj mašini sa oko 150 „konja“, a crni krov se uz vješte ruke i malo šrafanja lako skida i tada ovaj ljepotan postaje još ljepši, zanosniji. Zbog kaskadnog oblika krova auto je i dobio naziv „pagoda“ što je zapadni naziv za istočnjački stil gradnje, naročito bogomlja.

Zaista, SL 250 je pravo automobilsko božanstvo. Iako je nastao prije 53 godine fabrički posjeduje servo volan i „ajnšpric“ sistem ubrzigavanja goriva, dok su svi u to vrijeme, kao i decenijama kasnije, imali problematičke karburatore koji su trošili mnogo goriva. Rajko kaže da njegov SL pije 11-12 litara benzina na 100 kilometara „ili onoliko koliko ga čepate“. Kada dodirnete bravu, vrata škljocnu kao da je juče došao iz fabrke, a kabini vas dočeka ambijent kakav smo odavno zaboravili da je krasio automobile: tipično mercedesov volan sa dva obruča, „Filipsov“ kasetaš, analogni pokazivaći svega i svačega sa hromiranim obručima, neizbježna pepeljara, detalji od drveta, klasična ručna kočnica i mala ručica ručnog četvorobrzinskog mjenjača, koga Rajko planira ovih dana da zamijeni onim sa brzinom više. Čisto da nešto uradi na „mercedesu“ jer se naprosto – ne kvari. Spisak popravki na njemu za pet decenija je takav da ih današnji automobili dožive za mjesec dana, a tragova korozije gotovo da i nema.

"Tane Kuvelja je imao prvog ovakvog na našim prostorima. Kada sam ja kupio svog, odvezem se do njegove kafane u Banjaluci. Tane sjedne u njega, da ga isproba. Snažan kakav i jeste, krene da ga turira i začuje se snažan prasak. Ne znam kako, ali uspio je da mu polomi osovinu diferencijala. Ali, sve smo to brzo popravili. Druge prilike, počne da trese diferencijal. Međutim, sve to je riješeno vrlo lako kod jednog majstora u Banjaluci. Ostalo ništa. Vjeroval ili ne, na njemu se još nalaze fabričke zadnje kočnice! Još ih ima toliko da se ne moraju mijenjati. Ne vozim ja to mnogo, prešao je negdje oko 150.000 kilometara, uvijek uz njega morate da imate drugo auto. Kada je kupljen bio je crvene boje. Prefarbao sam ga tokom jedne od posjeta Njemačkoj. Rekoh, ako ne mogu više da kupim novijeg, da mu bar promijenim boju", priča nam starina koji je prije 20 godina doživio saobraćajnu nesreću, ali ne u svom automobilu.

Vraćajući se sa kolegom sa jedne od svirki, sletjeli su sa puta. Vozač je prošao bez povreda, a Erceg je doživio trajnu povredu nogu. Na svu sreću, i dalje može da vozi, pa ni jednog časa nije oklijevao da pred objektivom našef fotoreportera „mercedesa“ provoza auto-putem Banjaluka - Gradiška.

Oldtajmer je upalio iz prve. Začulo se snažno brujanje mercedesovog rednog šestaka, a u vazduhu se osjetio miris benzina koji adrenalin podiže do maksimuma. Gdje god smo se zaustavili zbog semafora ili radova na putu, Rajko i njegov „merc“ bili su zvijezde. Ljudi su prilazili da pogledaju, čestitaju ili da se fotografišu. Napokon smo stigli na auto-put, gdje su „trokraka zvijezda“ i njen gazda takođe bili svoji na svome. U stilu filmske zvijezde, Rajko je sa unutrašnjeg retrovitora otkačio sunčane naočare, stavio ih na oči, nabacio osmijeh, a lakat je već bio izbačen. Zabava je počela. Preticali smo ga, on je preticao nas, a vremešni „merc“ se snažno držao na vrućem asfaltu stapajući se sa plavetnilom nad Lijevče poljem.

„Svilen konac“ na auto-putu

Poslije nekoliko kilometara vožnje auto - putem, stali smo, a iz prtljažnika je naš domaćin izvadio čuvenu „dalape“ harmoniku. Uz pogled u daljinu, zajecale su note, a iz Rajkovog grla prolomio se „Svilen konac“. Onako iz duše, bez koje harmonika u ruci ništa ne vrijedi, iako joj je cijena oko 20.000 maraka.

"Dragan Stojković Bosanac i Branimir Đokić pitali su me da im je prodam, ali nisam želio. Sa njom sam svirao svuda i svakome. Evo, i danas sviram na krštenju. Ovi mladi se brzo napiju, pa onda zovu mene. Kod Roguljića sam svirao Radovanu Karadžiću i brojnim političarima. Sviram svakome ko to želi. Na harominici sam pratio Boru Drljaču, Slobodana Lalića i brojne druge pjevače", prisjeća se Erceg estradnih trenutaka po kojima je jednako poznat koliko i po svom „mercedesu“.

Bliži se rastanak. Teška srca vraćamo se Rajkovom domu, gdje „mercedesa“ odmah parkira u garažu. I to u onu koja je suva, bez podzemnih lijevčanskih voda od kojih automobil zbog isparavanja može brzo da korodira. Harmoniku iz „mercedesa“ prebacujemo u prtljažnih male, stare „Opel korse“ sa kojom naješće putuje na svirke.

"Mali zarađuje da bi veliki mogao da troši", šali se Erceg.

Magnet za djevojke

Čak i da je to želio, Rajko u svom „mercedesu“ nikada nije mogao da prođe neprimjećen, naročito kod pripadnica ljepšeg pola. Otvoreno ga pitamo: da li su se žene uvijek „palile“ na momke u skupim automobilima?

"Kako da ne. Kabriolet, jarko crvene boje bio je magnet gdje god sam se pojavio. Dovoljno je bilo da krenem za autobusom i zablinkam. Već na sljedećoj stanici djevojke su izlazile iz busa i put nastavljale sa mnom", otkrio nam je Erceg tek mali dio svoje „mačo“ prošlosti.

Trst, „mercedes“ i košulje

U vrijeme bivše Jugoslavije, Trst je slovio za mjesto za kupovinu na kome su se oblačili i mladi i stari koji su držali do svog izgleda. Rajko kaže da je tamo obavezno išao po košulje.

"Kad god mi je zatrebala nova košulja, upalim „mercedesa“ i zapucam u Trst. Mnogo sam ih imao i bile su ljepše i kvalitetnije od ovih koje danas možete da kupite ovdje i koje su skupe", kaže Erceg.

Najrjeđi model SL

U Ženevi 1963. godine, Mercedes-Benc je predstavio remek-djelo W 113. Prvo je predstavljen SL 230, koji se proizvodio do 1967. Međutim, u decembru 1966. počela je proizvodnja značajno mehanički izmijenjenog SL 250. Na sreću sadašnjih vlasnika, a na žalost automobilizma, već u januaru 1968. godine 250 je svoje mjesto ustupio novom modelu SL 280. Zbog toga je, prema dostupnim informacijama, s trake sišlo svega 5.196 kupe-kabrioleta SL 250, od kojih je više od trećine distribuirano u SAD, pa je ovaj model najrjeđi od svih SL-ova. Samom oznakom jasno je da se radi o automobilu sa benzinskim motorom od 2.500 kubika koji je imao ručni ili automatski mjenjač. Ono što W113 naročito krasi i izdvaja u odnosu na ostale jeste konkavni tvrdi krov, koji je mogao da bude zamijenjen platnenim. Ovi automobili, kao kolekcionarski primjerci, nalaze se u garažama brojnih slavnih ličnosti.

• Piše: Slobodan Popadić / HEDONIST
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 01, 2020. godine