
Godina je 1963. Uspješan italijanski industrijalac, vlasnik fabrike traktora, dovezao se do Maranela u svom Ferariju 250 GT i pokucao na vrata samog Enca Ferarija. Nije došao da kupi novi automobil. Došao je da se požali - kvačilo na njegovom skupom sportskom autu neprestano je otkazivalo, a on je, kao čovjek koji je cijeli život pravio traktore, čak imao i konkretan prijedlog kako da se problem riješi.

Mercedesovi automobili, naročito oni sportski, još od tridesetih godina prošlog vijeka poznati su kao „srebrne strijele“. Ali, mercedes koga u garaži čuva Banjalučanin Velimir Tamamović više liči na zlato. Zapravo, na ćup prepun zlata starog 71 godinu. Po vrijednosti, po boji, ali i namjeni. Ako bude kako je planirano, jedni vasnik nakon Velimira biće njegov sin, jer za kupce ovaj automobil nema cijenu. Pravo porodično blago!

Na papiru, Porsche djeluje kao savršena definicija njemačke discipline: preciznost, inženjerska opsesija detaljem, gotovo matematička posvećenost vožnji. Međutim, najljepši Porsche momenti rijetko imaju veze sa disciplinom.

Postoje automobili koji su napravljeni da traju. I oni koji su napravljeni da se pamte. Oldtajmeri iz ove priče odavno su izašli iz garaža i ušli u istoriju dizajna. Njihove linije, proporcije i detalji nisu samo tehničko rješenje nego čista estetika. Oni se ne posmatraju kao prevoz, već kao skulpture na točkovima.

U svijetu u kojem luksuz odavno više nije pitanje potrebe nego iskustva, postoje automobili koji se ne kupuju - oni se stvaraju. Ne čekaju vlasnika u salonu, već nastaju kroz razgovore, skice i mjesece ručne izrade, oblikovani prema željama ljudi kojima cijena nikada nije bila presudna kategorija.