Vozili smo najstariji automobil u BiH: Priča o Dodgeu iz 1921. godine

Crni dodž turing, proizveden 1921. godine, u Miladinovoj garaži zatekli smo izglancan, sređen do te mjere da je cijeli vijek u minuti proletio pred našim očima. Kao da se nalazimo u fabrici braće Dodž, između dva svjetska rata, u vrijeme kada je američka aristokratija, nekoliko godina prije Velike depresije, uživala u čarima automobila, a ovaj se može svrstati među preteče savremenih četvorotočkaša.

Dobro, nije to automobil Karla Benca, prvi na svijetu, ali jeste američka legenda, glavni tadašnji konkurent slavnog forda modela T, kojeg je Henri Ford početkom XX vijeka prodao u više od 16 miliona primjeraka.

Napomena uredništva: Tekst je dio HEDONIST arhive i objavljen je 2020. godine u drugom broju štampanog izdanja magazina.

"U to vrijeme model T koštao je između 300 i 350 dolara, a dodž, koji je bio namijenjen višoj klasi, oko 1.200 dolara. U Americi se uvijek znalo šta je radnička, a šta viša klasa", priča nam Miladin, dok kurblom iz prve pali motor svog ljubimca.

Začulo se snažno brundanje benzinskog agregata velike kubikaže, ali skoro bez ikakvog dima iz izduva. Iz sadašnje perspektive, njegovih 35 konjskih snaga izgleda smiješno, ali je u to vrijeme bio vrhunac tehnologije i garancija dugovječnosti koja, vjerovali ili ne, traje sve do danas, mada je ovaj automobil nastao kada se vozilo po makadamu i drugim bespućima.

"Motor nisam dirao, ali sam sredio trostepeni mjenjač", priča Savičić.

Priča počinje u jesen 2008. godine, kada je Miladinov prijatelj, koji se u SAD otisnuo u vrijeme rata, javio da je u Arizoni pronašao primjerak turinga iz 1921. godine. Bio je 26 godina parkiran u dvorištu unuka nekadašnjeg vlasnika naftne bušotine. Uslijedilo je prebacivanje oldtajmera do luke u Los Anđelesu, zakup kontejnera, osiguranje terena, brodski transport do Hrvatske, carina.

Kada je u proljeće 2009. napokon stigao u Laktaše, dodž turing izgledao je korektno vizuelno, ali je imalo šta da se radi na njemu. Lak je ispucao, enterijer je bio pohaban, a krov pokidan. Uslijedile su dvije godine restauracije, u kojoj je učestvovao i Savičićev prijatelj Svjetlan Savić iz banjalučkog oldtajmer kluba „Veteran“. Auto je ispjeskaren i lakiran, a smeđa koža za sjediša naručena je iz Italije, po cijeni od 150 evra po kvadratu. Svaki cent se isplatio, jer turing ne posjeduje sjedišta, nego udobne dvosjede u kojima se osjećate kraljevski.

Čak i u to vrijeme, inženjeri su mislili na praktičnost, pa se u vratima mogu naći kožni džepovi za sitnice, poput onih u današnjim vozilima. Drvene feluge, koje su bile raznobojne, vraćene su u izvorno stanje, a nesvakidašnje gume, koje na „nogama“ ima ovaj raritet, Miladin je pronašao na sajmu u Ulmu. Koštale su oko 3.000 evra sa carinom. Uskoro će da bude montiran i pokretni krov, pa će stari gospodin da dobije nazad svoj šešir.

Kada se sve sabere, naš sagovornik kaže da ga je dodž kakvog vidite na slikama do sada koštao oko 105.000 KM. Za taj novac možete da kupite, primjera radi, novu C klasu. Svaka čast mercedesu, ali za njegovim volanom ne biste bili jedinstveni na putu, kao u slučaju crnih kočija sa motornom vučom. To najbolje zna čovjek koji je prije turinga bio vlasnik olimpije iz 1949, taurusa kupea iz 1965, ritma kabrioleta iz 1989. godine. Da biste posjedovali takve unikate, morate neizmjerno da ih volite, ali i da priuštite finansijska sredstva. Savičić je srećan jer ima i jedno i drugo. Inače je vlasnik transportne firme sa nekoliko teških kamiona. Ali, prije svega, on je čovjek koji zna da uživa u životu, u harmonici, u etno-selu koje gradi na obližnjem imanju.

Već prvi metri vožnje u stogodišnjaku iz Amerike otkivaju nam zbog čega cijela porodica Savičić naprosto obožava turing. Gdje god da se pojavite – glavni ste! Doslovno. Ljudi se okreću, trube, fotografišu, a kada se zaustavite, pitaće vas: „Iz kojeg ste vi vijeka?“, kao što je nas pitala jedna gospođa.

Vožnja u turingu ne može da se opiše riječima, ali da ipak pokušamo. Pod je ravan, sjedi se visoko, kao u današnjim terencima, a udobnost je otprilike na nivou S klase. Osim dubokih i mekanih sjedišta, za to su zadužene lisnate opruge, čuveni gibnjevi, koji nevjerovatno upijaju sve na šta smo naišli na lokalnim asfaltnim i makadamskim putevima. Umjesto muzike, slušate neponovoljiv zvuk originalnog dodževog agregata sa karburatorom. Amerikanci, očigledno, ni prije stotinu godina nisu marili za potrošnju i kubikažu. Ako je uopšte važno, turing troši čitavih 50 litara na 100 kilometara, taman toliko koliko benzina može da se uspe u valjakasti rezervoar koji se nalazi na zadnjoj strani auta, odmah ispod rezervnog točka postavljenog u džip stilu. Osim pojaseva, ne postoje ni pokazivači smjera kretanja, pa kada skrećete, najbolje je da ispružite ruku, kao biciklista, mada će vas svi učesnici u saobraćaju rado propustiti, bez obzira na to da li imate prvenstvo prolaza.

"To zna da bude problem pri registraciji, jer ljudi neće da razumiju da je ovo oldtamjer i da ne bi bio isti kada bi se prepravljao", priča nam vješt vozač, koji svake godine mora da kešira 1.200 KM za registraciju i tehnički pregled automobila starog skoro stotinu godina, iako ga vozi tek nekoliko dana u godini. Država još nije našla za shodno da omogući trajnu registraciju oldtajmera.

Međutim, sve to zaboravite kada osjetite vjetar u kosi, naročito na zadnjem sjedištu, gdje će vam „otjerati svu perut iz kose“. Fijukanje je slabije u prednjem dijelu, a ako vam je nekim slučajem vruće, vjetrobran je dvodijelan, pa je dovoljno da gornji dio odvojite od donjeg i tako riješite problem ventilacije. Ipak, preporučuje se da nosite kapu, onu kožnu, pilotsku, kakvu ima naš domaćin.

Na ovom automobilu sve je poluga, čista mehanika. Hidraulika je misaona imenica, a struje ima samo za farove i za nesmetan rad motora, koji se hladi pomoću vode. Na vrhu nosa ponosno stoji dodžev amblem, a u njemu originalno rješenje – cijev sa živom, koja pocrveni u slučaju da motor pređe dozvoljenu radnu temperaturu. Ne možete da je ne primijetite. Da li je upravo ovo bila inspiracija za lampice kakve danas imamo na instrument-tabli?

Retrovizor je samo jedan, u sredini, a sirena podsjeća na onu koja oglašava vazdušnu opasnost. Motor se gasi ključem, a može da se pokrene i guranjem, pri čemu je dovoljno svega tridesetak centimetara da upali. Doboš-kočnice postoje samo na zadnjim točkovima, gdje je i pogon. Mjenjač, dok je hladan, zahtijeva umijeće, a u svakom slučaju prije šaltanja obavezan je međugas. Stariji vozači znaće o čemu pričamo, a Miladinu to nije predstavljalo problem da sa vozilom starim skoro cijeli vijek krene u preticanje. Istina, zaobišli smo traktor sa prikolicom i vjerujte da to uopšte nije bio problem. Čista emocija.

Teška srca vraćamo se u garažu, a tamo je sakriven još jedan biser – kamion kenvort, sa kabinom u kivi-zelenoj boji. Kenvort je takođe čistokrvni Amerikanac, čija je restauracija u toku. Ali, o njemu ćemo više u nekom od narednih brojeva Hedonista.

Ubistvo Franca Ferdinanda

Budući da je neponovljivo svjedočanstvo jednog vremena, Savičićev dodž već je počeo da dobija uloge u filmskim, istorijskim pričama. Vlasnik je najponosniji što se, zajedno sa automobilom, pojavio 2014. na otvaranju Kustendorfa, u programu posvećenom stogodišnjici ubistva Franca Ferdinada u Sarajevu, koga je za ovu priliku glumio Zoran Cvijanović. Probe su trajale danima, a program je vodio Emir Kusturica lično. Takođe, Savičićev dodž imamo priliku da gledamo i u domaćoj seriji „Hotel Balkan“. Takođe, možete da ga sretnete na skupovima oldtajmera i na ponekoj svadbi, pod uslovom da su mladenci hedonisti.

Najljepše ružno pače

Oldtajmer Miladina Savičića okitio se brojnim nagradama. Najstariji je automobil koji je ušao u Split, Makarsku, Beograd. Među najstarijima je na Balkanu, gdje mu društvo prave kamion vlasnika iz Srbije, proizveden 1918, i pomenuti model T iz iste godine, čiji je vlasnik Mađar. Međutim, Savičić ističe da mu je najdraža nagrada sa skupa u Subotici, gdje je njegov turing proglašen najljepšim automobilom, iako su mu konkurencija bili sve sami ljepotani prošlih vremena.

"Na tom skupu bilo je oko 10.000 ljudi. Kad se pored mene parkirao čovjek sa automobilom na kojem je bilo toliko rostfraja da za njega možete da kupite tri auta, moj dodž je u poređenju sa njim izgledao kao ružno pače. Ipak, pobijedio je", prisjeća se Savičić. Inače, kompanija „Dodž“ sada je dio multinacionalne kompanije „Fijat Krajsler automobili“.

• Piše: Slobodan Popadić / HEDONIST
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 02, 2020. godine