Prečica do djetinjstva: Zašto nas miris vraća u prošlost snažnije od slike

Neko to osjeti na stepeništu, kad se iz tuđeg stana raširi miris kafe koja se diže u džezvi. Neko u hotelskom kupatilu, kad osjeti miris sapuna isti kao onaj kod bake. Neko u nedjelju, dok se hodnikom zgrade širi ručak koji nije njegov. Na nekoliko sekundi niste tamo gdje jeste. Zašto baš miris?

Madeleine nije bila prva

Najpoznatiji opis tog osjećaja potiče iz prvog toma romana U potrazi za izgubljenim vremenom, objavljenog 1913. Majka naratoru ponudi čaj koji inače ne pije, a on u njega umoči komad madeleine. Čim je topla tečnost dotakla nepce, kroz njega je prošao drhtaj. Sjetio se nedjeljnih jutara u Combrayu, kad mu je tetka Léonie davala komadić madeleine umočen u svoj čaj od lipe.

U ranim verzijama rukopisa uopšte nije bilo madeleine. Okidač je bio prepečen hljeb s medom, pa tvrdi keks, a madeleine se pojavljuje tek u trećoj verziji. Psiholozi su prizor nazvali Proustovim fenomenom i otad ga provjeravaju u laboratorijama.

Kratak put do emocija

Kad udahnete, signal iz nosa stiže do prve stanice za obradu mirisa u mozgu, a odatle samo jedan korak dalje do amigdale, dijela zaduženog za emocije. Nijedno drugo čulo nema tako kratak put do nje. Kratkim putem miris stiže i do hipokampusa, dijela mozga koji čuva sjećanja i vraća ih. Uz to, za razliku od ostalih čula, ne mora prvo da prođe kroz talamus, neku vrstu centralne stanice mozga.

Slika ide dužim putem: prije nego što stigne do hipokampusa, prolazi kroz nekoliko dijelova moždane kore. To ne znači da je miris brži, nego da je drugačije povezan.

Jače, ali ne nužno brže

Rachel Herz je 2004. snimala mozak učesnika koji su se sjećali događaja vezanih za određeni parfem, jednom uz njegov miris, a jednom uz fotografiju. Miris je izazvao jaču aktivnost u amigdali i hipokampalnim regijama, a fotografija u vizuelnim dijelovima mozga. Uzorak je bio mali, svega pet osoba, ali slične aktivnosti bilježile su i kasnije studije.

Herz i Schooler su 2002. pokazali da su sjećanja izazvana mirisom emotivnija od onih izazvanih drugim podražajima. Willander i Larsson su 2006. utvrdili i da su starija: većina je poticala iz prve decenije života, dok su sjećanja izazvana riječima i slikama najčešće iz perioda od 11. do 20. godine.

Postoji i druga strana. Miris budi manje uspomena od riječi ili slike. Herz je u jednom radijskom razgovoru objasnila i da sjećanje izazvano mirisom nije tačnije, nego osjećajnije. To je ključ koji rijetko radi, ali otvara najstarija vrata.

Što se brzine tiče, potvrdu nalazimo u jednoj studiji o ljudima s blagom Alchajmerovom bolešću: uspomene su se prizivale brže uz miris nego uz sliku ili riječ.

Miris ne znači ništa dok ga ne naučimo

Zašto onda vaša kafa vodi baš u tu kuhinju? Zato što većinu značenja mirisa učimo iskustvom. Herz je 2004. pokazala da se sviđanje mirisa uči: učesnici koji su igrali frustrirajuću igru uz novi miris poslije su ga ocjenjivali kao neprijatniji. Najpoznatiji primjer je wintergreen, miris koji Amerikanci znaju iz bombona i žvaka, a Britanci iz ljekova, posebno iz analgetika iz vremena Drugog svjetskog rata. U britanskoj studiji iz 1966. ocijenjen je kao jedan od najneprijatnijih, a u američkoj iz kasnih sedamdesetih kao najprijatniji.

Nova studija iz decembra 2025. (106 učesnika) razdvaja dvije stvari: prepoznati miris (“ovo sam već osjetio”) i prizvati uspomenu uz njega. Uspomenu su najjače budili mirisi koje su ljudi opisivali na jedinstven način.

Kad miris nestane

Mirisom se danas pokušava liječiti i pamćenje. U studiji iz 2023. 43 starije osobe (60–85 godina) bile su podijeljene u dvije grupe. Članovi jedne su šest mjeseci svake noći po dva sata udisali po jedan od sedam mirisa. Njihov rezultat na testu učenja liste riječi bio je 226 odsto bolji nego u kontrolnoj grupi, uz bolje funkcionisanje jednog moždanog puta. Uzorak je mali, pa je potrebna potvrda.

Težinu mirisa najbolje pokazuje njegov gubitak. Ljudi s dugotrajnim gubitkom njuha često imaju depresivne simptome, narušeno samopouzdanje i slabiji intenzitet emocionalnih doživljaja. U studiji sa 487 pacijenata koji su zbog COVID-a izgubili njuh, važnost mirisa poslije gubitka ocijenili su značajno većom nego prije.

Proustov narator je čaj probao tri puta, a treći put je osjećaj oslabio. To je možda najtačnija opaska cijelog romana: uspomena koju miris donese ne voli da je pozivaju.