
Sa terasa starih kuća vise tepisi koji se suše na suncu. Ispod njih prolaze crni mercedesi iz devedesetih, hipsteri sa analognim fotoaparatima i žene koje nose hljeb umotan u papir još topao iz peći. Negdje iz podruma dopire elektronska muzika, a samo nekoliko ulica dalje starci igraju tavlu ispred prodavnice. Tbilisi ne djeluje kao grad koji je pažljivo planiran da osvoji turiste. I upravo zato osvaja.

Moram da zahvalim svim ljudima Bosne i Hercegovine, ne samo ovdje u Međugorju, nego svim ljudima. To je nevjerovatno koliko su ljudi prema meni ljubazni. Imam prisan odnos s Bosnom i Hercegovinom. Zagreb mi uopšte ne nedostaje, ali fale mi utakmice. Ja sam „gutač“ utakmica, gledam sve, ligu BiH, Srbije, Hrvatske, evropske mečeve da ne govorim.

Dok su neki ljudi srećni samo kada u sportskom automobilu jure auto-putem, za druge je uživanje čaša vina i tompus u tišini prirode, a za treće obiman obrok, omiljena muzika ili običan sunčan dan. I svako od njih je u pravu.

U gradu sunca, kamena i vina, pod krošnjama stoljetnih platana, simbolu Trebinja, ovog proljeća ponovo se susreću vino, hrana i prijatelji. Treće izdanje festivala Wine Fine Trebinje biće održano 2. maja, potvrđujući kontinuitet i rast manifestacije koja podiže standarde vinske i gastronomske scene regiona.

Herceg Novi, grad na ulazu u Bokokotorski zaliv, spaja istoriju, prirodu i mediteranski šarm. Njegove ulice, tvrđave i šetališta odišu tradicijom, a festivalski duh i gastronomska ponuda čine ga destinacijom koju vrijedi posjetiti tokom cijele godine.

Na pola puta između Aljmaša i Erduta nalazi se Dalj Planina, lesno uzvišenje dugo desetak kilometara. Na sredini tog pravca, u blizini tačke sa koje se vide dva Dunava, nalazi se kuća „na sprat“, sa dva balkona, a niže kuće, u dva reda, prema cesti jure goropadni voćnjak i mirisni vinograd. Pored kuće je garaža u kojoj deda čuva alat i pecarošku opremu, a pored garaže je podrum u kojem se hlade i od sunca čuvaju ajvari, pekmezi i vino.

Kada spojite Atlantik i Sredozemlje, more i kopno, sunce i jake okeanske kiše, te običaje i život ljudi sa Pirinijeskog poluostrva dobijete miks maksimalnog uživanja. Portugal, pomorska zemlja sa bogatom istorijom, tradicijom i ponosnim narodom, pravo su otkrovenje za većinu ljudi koji po prvi put dođu u ovaj dio svijeta. Za Balkance pogotovo.

Ponekad se pravi hedonizam može smjestiti na jedan tanjir. Pažljivo složena plata zrelih sireva, suhomesnatih proizvoda, toplog hljeba i čaše dobrog vina nije samo obrok — to je mali ritual. Onaj koji vas natjera da usporite, isključite se i zaista uživate u trenutku, bez žurbe i distrakcija.

Božićni i novogodišnji praznici iznova donose radost, bez obzira na vrijeme u kojem živimo. U svijetu koji je sve brži, glasniji i zahtjevniji, praznici ostaju rijetki trenuci u kojima se vraćamo sebi, porodici i onim malim ritualima koji daju smisao svakodnevici. U toplini doma, uz šarenilo jelke, svjetlost badnjaka ili ukus slavskog kolača, praznici nas podsjećaju na ono što je zaista važno.

Kada mi s brdovitog Balkana pomislimo na Portugal, sjetićemo se Lisabona i Porta, zamisliti Madeiru s koje je potekao Kristijano Ronaldo, a tek pasionirani pratioci fudbala sjetiće se Guimarãesa. A taj grad, osim svog čuvenog fudbalskog kluba Vitória SC, ima još toliko toga da ponudi. Ako postoji grad koji na prvi pogled djeluje skromno, a na drugi otkriva svu veličinu svoje prošlosti, onda je to porugalski Guimarães.

Na Instagramu se nedavno pojavio profil Secret taster – “tajni degustator” – iza kojeg stoji grupa gurmana, sladokusaca i ljubitelja dobre kapljice i ukusne hrane. Njihov koncept je jednostavan: u ugostiteljske objekte ne idu pozvani, ne predstavljaju se, sami plaćaju svoje račune i žele da budu usluženi kao i svaki drugi gost.

Postoji nešto posebno u večeri pripremljenoj samo za dvoje — atmosfera je intimnija, okus je bogatiji, a svaki detalj postaje dio malog rituala. Ne morate biti chef niti provesti sate u kuhinji da biste napravili jelovnik koji izgleda kao fine dining. Potrebni su samo pravi odabir namirnica, malo estetike i ljubav prema momentu.

Postoje večeri kada ne želimo svjetla grada, ni brze razgovore — već samo miris drveta koje pucketa u kaminu i stranice koje šušte pod prstima. Uz čašu vina, knjige dobijaju posebnu dubinu, a priče postaju lične poput sjećanja.

Jesen je godišnje doba u kojem vino ima poseban ukus. U ritmu sporijih dana i dužih večeri, čaša vina postaje ritual, topli podsjetnik da život treba piti polako. Lišće šušti pod nogama, svijeće gore na stolu, a prvi gutljaj grije i dušu i misli.