Priča o špriceru: Pjesma iskusnih podrumara

Piše: Goran Dakić/HEDONIST

Gulio sam tih godina paprike sa bakom pozadi kuće od jutra do večera, miješao sam sa materom u ujakovoj avliji satima kajsije i šljive koje je ona potom sipala u tople tegle, skidao sam tupim makazama i jedva naoštrenim noževima grozdove, punio njima putunje, ali istina jeste da ništa od toga nisam volio - ajvar i pekmez ni pod tačkom razno, a vino mi je svakako bilo zabranjeno, zaključano iza osam brava i devete dubrovačke.

Trudio sam se da do dana današnjeg povećam razdaljinu između sebe i pekmeza svih boja, mirisa i ukusa; sa ajvarom sam se našao na pola puta uz posrednike u vidu jače pljeske ili prepržene kobaje; ka vinu sam putovao dugo i uporno, ometan drugim maliganima na svakoj mogućoj krivini. Znao sam da je Slavonija - do koje držim koliko i do Krajine, pa i zeru više - isključivo vinarski, tačnije špriceraški kraj, ali su moje krhko telo i snažni duh (i obrnuto) s početka bili određeni pivom (prvo Jelen, zatim Nikšićko), potom vinjakom (novinarska čast), naposlijetku rakijom (duh Kočića bdije).

Od piva sam bio težak kao ilovača, od vinjaka „grk k’o Jakšić“. Našao sam maliganski sklad: od Đurđevdana do Mitrovdana špricer, od Mitrovdana do Đurđevdana rakija majka. Dobru šljivu sam brzo našao, pod Krajinom nema loše, ali za dobro vino, pogotovo špriceraško, morao sam pružiti korak, a svaki korak koji pružim neminovno me vodi tamo odakle sam prije dvadesetak godina utekao. A tu sam, uz srednje ljut fiš i prženu babušku, došao do suštinskog filozofskog pitanja: šta je to špricer i kako se s njim pošten čovjek sporazumijeva?

Špricer je, veli slavonski pjesnik, omiljeno podunavsko piće, vino pomiješano sa soda-vodom. Njegov mlađi i grđi brat je gemišt koji je zapravo surogat špricera - to je vino pomiješano sa mineralnom vodom, a o bevandi, vinu koje je razblaženo običnom vodom, nisam rad divaniti i trošiti vazduh. Istina je da se domaće vino - bar u krajevima za koje se govori da su rodno mjesto špricera - najčešće pije čisto ili se „u njega štrcne malkoc soda-vode“, odnosno „poplaši ga se“. Špricer se može piti cijeli dan, ali samo pod uslovom da ga pije pametan čovjek i da ga pravi od vina koje se rodilo za špriceranje.

Iskusni podrumari i matori Madžari špricere piju cijeli dan i to u omjeru pola-pola. Uz začinjenu masnu hranu - kobasice, šunke i kulene - špricerati se može od Božića do Božića, jer vinska kiselina, vele primarijusi i nutricionisti, blagotvorno djeluje na neutralizaciju masnoća. Oni koji ne vole maratone, oni koji su baždareni na sto ili dvjesta metara sprintom, njima je sve ispod omjera „osam-dva“ (u korist vina) šprdnja i provokacija. Špricera se u svim prilikama: ljeti uz rijeku, s proljeća dok se krče bašče, u jesen kad se beru graševina i rizling za nove ture, u zimu kad se tope čvarci. Špricer je tu kada se rodi dijete, kada se kćerka udaje, kada se unuk krsti, kada sin ide u vojsku, češće u zemlje Evropske Unije.

Graševina je duša špricera. Može i od rajnskog rizlinga, može i od tamjanike, ali onaj napravljen od graševine i soda-vode u omjeru „sedam-tri“ (manje otpornima se savjetuje da vinski broj smanje, a soda-vodin povećaju) jeste pjesma nad pjesmama, piće svih pića, dokaz da su grčki bogovi propali samo zato što su olimpsko vino pili čisto. Na onom potezu od Aljmaša do Erduta, kojeg čine brežuljkasti predjeli okrenuti jugu i Dunavu, pravi se najbolja graševina koja je pala na ovo nepce, samim tim i najbolji špricer koji se spustio niz žedno ždrijelo.

Špricer nije zlo piće. On je stvoren za veselje, svatove i pjesmu. Špricer je piće bećara, veseljaka, bonvivana. Ako se vino nalazi u dobrom buretu i ako u njemu nema sumpora, ako je vrijedni domaćin uradio sve kako vinarska pravila nalažu, glava sutradan neće biti teška i stomak će već zorom moći da primi novu „turu“. Špricer ne trpi konkurenciju. Pivo može uz rakiju, vinjak ili konjak, ali špricer je gospodin koji pjeva sam. Kombinacija špricera i rakije garantuje višednevno zaklinjanje pred ikonom kućnog sveca da grešniku nikada više u životu neće pasti na pamet da spaja destilaciju i vrenje.

U dugim kafanskim noćima (adresa poznata redakciji) uvijek dođe ono doba kada me novinarski pobratim glumačkog nadimka napadne zbog neobične pripreme špricera. Ja, kaže pobratim, matere mi ne znam u kojem si se ti vinogradu zapatio i kojim su te vinom krstili, ali bi li ti ikako volio da si normalan? Ko još pravi špricer do vrha čaše? Kako ćeš piti to? Zar to može da se nagne, a da se sav ne ubalaviš i ne ukvasiš?

Pitanje na mjestu, ali slijedi odgovor. Pri prvim špriceraškim naporima ujak mi je među uši utuvio najvažniju vinarsku zapovijest: špricer se uvijek pravi do vrha čaše, do njenog samog ruba i ni milimetar ispod toga! Pačemu tako, pitaju braća Rusi i novinarski pobratim. Zato što sluga špricera (a svi mi služimo velikog i plemenitog gospodara) mora da se nagne do čaše i da se pred pićem pokloni.

A onda, koji sekund prije nego što umoči brkove u špricer, valja da uradi sljedeće: da pomiriši ono što pije i da shvati jedno - duša špricera se nalazi u toj sekundi prije prvog gutljaja, u mirisu vrhunskog sklada kojeg tvore vino i soda, u mirisu koji pred oči donese prošarani vinograd i jednu davnu miholjsku subotu kada je mladi radnik, praćen savjetima odraslih, tupim makazama ili jedva naoštrenim nožem, odsjekao prvi grozd stisnute graševine…