
Sve je počelo 1935. godine. Te jeseni, u malu hercegovačku varoš stigla je ekipa njemačke filmske kuće UFA, tada najprestižnijeg evropskog pandana Hollywoodu. Snimali su Barona Ciganina, ekranizaciju Štrausove operete. Četiri mjeseca, četiri stotine konja, cijelo Trebinje kao statist.

Kiša u ovom filmu ne pada zato što je neko odlučio da bude atmosferično. Pada u gotovo svakoj sceni koja se odigrava napolju, sat za satom, dan za danom, dok grad koji nikada ne dobija ime trune pred kamerom kao meso ostavljeno na suncu.

U prva dva dijela ovog serijala pratili smo put od gangstera Velike depresije, preko Hičkokovih trilera i pobune šezdesetih, do trenutka kada su Spilberg i Lukas otkrili da film može biti događaj veći od same priče, a Holivud osamdesetih tu ideju pretvorio u industrijski model. U ovom, završnom dijelu, dolazimo do decenije u kojoj je taj model eksplodirao u toliko pravaca da je gotovo nemoguće reći da je ijedan žanr "pobijedio" - sve do trenutka kada je jedan ipak uspio.

U prvom dijelu ovog serijala pratili smo kako je Holivud, od gangstera Velike depresije preko noira poslijeratnih godina, do Hičkokove psihološke igre sa publikom pedesetih, gradio sistem zabave kakav danas prepoznajemo. Ali taj sistem, ma koliko izgledao stabilan, nosio je u sebi klicu sopstvene promjene. Šezdesete su tu promjenu pokrenule - a sedamdesete i osamdesete pretvorile su je u nešto što će oblikovati sljedećih pola vijeka popularnog filma.

Filmovi se mijenjaju zajedno sa publikom. Kada se pogleda istorija popularnog filma od tridesetih godina prošlog vijeka do danas, postaje jasno da se žanrovi ne smjenjuju slučajno. U vremenima krize publika traži bijeg, u nesigurnim periodima mračne priče, u tehnološkim revolucijama spektakl, a kada se promijeni način na koji ljudi gledaju filmove, mijenja se i ono što filmska industrija proizvodi.

Dick Solomon stoji nasred sobe i pokušava da riješi problem koji mu je, uprkos znanju o zakonima svemira, potpuno neshvatljiv: zašto mu koleginica Mary Albright jednostavno ne kaže da ga voli kada je, iz njegove perspektive, odgovor očigledan. Njegova logika tu nailazi na nešto što nijedna fizička teorija ne može objasniti - ljudsku nesigurnost, emocije i potrebu da se stvari ponekad ne izgovore onda kada su najjasnije.

Dok pojedine zemlje upoznajemo kroz muzeje, druge kroz hranu, a Italiju često prvo upoznamo kroz filmove. Njene uske kamene ulice, trgovi okupani suncem, miris espressa, vinogradi Toskane i obala Amalfi čine da poželite spakovati kofere već nakon prve scene.

Sa trinaest godina postala je popularna preko noći na obje strane Atlantika. Sa dubokim izrazima osjećanja na licu i čeličnom odlučnošću da spasi mlađeg brata, provela nas je kroz strahote zloglasnog logora. Zbog prašine koju je u političkim i umjetničkim krugovima podigao film „Dara iz Jasenovca“ i prije nego što su građani imali priliku da ga pogledaju, lice Biljane Čekić gledalo nas je sa TV ekrana, brojnih portala, društvenih mreža i novinskih naslovnica od Evrope do Amerike.

Na svijetu postoji vrlo malo ljudi čije ime ne treba dodatno objašnjavati. Marilyn Monroe jedna je od njih. Nije potrebno reći da je bila glumica. Nije potrebno navoditi filmove, godine ili biografske podatke. Dovoljna je jedna fotografija. Bijela haljina koju podiže vjetar iznad njujorške podzemne željeznice. Crveni ruž. Plava kosa. Osmijeh koji istovremeno djeluje zavodljivo i ranjivo.

Postoje ljudi koji nikada nisu morali da glume harizmu. Kada bi ušli u prostoriju, atmosfera bi se promijenila prije nego što bi izgovorili prvu riječ. Marlon Brando bio je jedan od tih ljudi.

"Prvi put sam u Trebinju i potpuno me zadivljuje ljepota i bajkovitost ovog grada. Naročito me emotivnom čini činjenica da je ovim ulicama trčao dječak Nebojša Glogovac, koji će izrasti i biti jedan od najvećih glumaca kojeg su naši prostori ikada iznjedrili. Prelijep je ovo grad, sada razumijem zašto ga je Nebojša toliko volio, zašto je uvijek o njemu pričao i zašto je želio da se sa porodicom vrati da žive ovdje", priča legendarna srpska glumica Branka Katić, dok pod platanima ispijamo domaću lozu.

Da se globalni fenomen preseli na prostore bivše Jugoslavije, scenografija bi se promijenila - ali suština igre bi ostala ista: napetost, taktika i dječije igre koje odjednom više nisu bezazlene. Umjesto futurističkih arena, imali bismo školska dvorišta, betonske igrališta, livade iza zgrada i napuštene hale. A umjesto korejskih igara, dobro poznate igre iz djetinjstva.

Mnogi kada biraju koji film da pogledaju, koju temu da izaberu ili glumce prate, odlučuju se za ostvarenja nagrađena Oskarom, vodeći se mišlju da oni moraju biti umjetnički najuspjelili i najkvalitetniji. Međutim, da li je uvijek tako? Kako se jedan film nađe na spisku kandidata za Oskara? Koje kvalitete mora da posjeduje i koje uslove mora da ispunjava?

Glumac Zlatan Vidović kaže za HEDONIST magazin kako ga je priča filma „Biće novih leta“, koja je inspirisana istinitim događajem iz Banjaluke, odmah osvojila svojom toplinom i lokalnom autentičnošću, ali i dodaje kako je vrlo brzo shvatio da njena poruka prevazilazi granice bilo kog grada.

Između ironije savremenog života i potrebe čovjeka da zadrži privid sreće nastao je film „Biće novih leta“, koji na duhovit i emotivan način govori o porodici, pritiscima i zajedništvu. Reditelj Gvozden Đurić otkrio je za HEDONIST kako je nastao ovaj film, koje poruke nosi ali i kako sam vidi savremeno društvo.

Orlando, treći najveći grad na Floridi, sam po sebi nije destinacija koja se obilazi u klasičnom turističkom smislu. Nema staro jezgro, monumentalne trgove niti urbani šarm kakav se očekuje od velikih američkih metropola. Udaljenosti su velike, javni prevoz ograničen, a gotovo sve relevantne tačke razvučene su po širokim bulevarima i autoputevima. Automobil ovdje nije luksuz, već nužnost.