Se7en: Remek-djelo koje niko nije planirao da napravi

Efekat je toliko potpun, toliko namjeran, da je lako pomisliti kako je svaki kadar ovog filma bio isplaniran do poslednjeg detalja, kako je neko sjedio za stolom i precizno odlučio kakav će biti svaki minut. Istina je mnogo neugodnija i, iskreno, mnogo zanimljivija: film koji danas izgleda kao najkontrolisanije ostvarenje devedesetih je, u gotovo svakoj ključnoj tački, nastao kao rezultat toga što je nešto krenulo po zlu - počevši od same kiše, koja je u produkciju ušla čistom slučajnošću. Padala je prvog dana snimanja, a ekipa je, umjesto da čeka vedrije vrijeme, odlučila da nastavi da snima po njoj do samog kraja - Bred Pit je za film imao na raspolaganju samo 55 dana, bez ijednog rezervnog, pa je kiša, koja je trebalo da bude epizodni detalj, postala vizuelni potpis cijelog filma.

Krenimo od režije. Prije nego što je scenario stigao do Dejvida Finčera, odbila su ga dvojica reditelja čija se cijela karijera zasniva na tami - Giljermo del Toro i Dejvid Kronenberg. Del Toro, čovjek koji je kasnije snimao čudovišta i raspadajuća tijela sa gotovo nježnošću, smatrao je scenario suviše cinično bezizlaznim za svoj ukus. Kronenberg je prošao slično. Sam Finčer nije bio mnogo oduševljeniji - poslije katastrofalnog iskustva na Alien 3, izjavio je da bi radije umro od raka debelog crijeva nego snimio još jedan film po tuđem diktatu, i godinu i po dana nije otvorio nijedan scenario. Se7en je, dakle, dobio reditelja tek pošto su ga odbili ljudi kojima je tama zanat.

Uloga Samerseta prošla je kroz sličnu odiseju. Prije Morgana Frimana, ponuđena je Robertu Duvalu, Džinu Hekmanu i Al Paćinu - trojici glumaca čija bi imena danas potpuno promijenila ton filma. Finčer je oklijevao da uopšte pozove Frimana, uvjeren da će uloga za njega biti previše mračna. Friman je, na njegovo iznenađenje, prihvatio prvi i bez dvoumljenja.

Ali prava bitka se vodila oko posljednjih deset minuta filma. Finčer je, greškom producentske kuće, dobio pogrešnu verziju scenarija - onu sa originalnim, brutalnim krajem, umjesto ublažene verzije koju su studijski izvršni producenti htjeli da mu pošalju. Kada je otkrio da postoji "sigurnija" varijanta u kojoj žena preživljava, odbio je da je uopšte razmotri. Studio se pribojavao da publika neće prihvatiti kraj bez ijednog trenutka olakšanja. Ono što je prevagnulo nije bio umjetnički argument, nego zvjezdani status: Bred Pit je stao iza Finčerove verzije, a njegova podrška je bila dovoljna da studio popusti. Bez Pitove upornosti, kutija bi danas možda krila nešto sasvim drugo - ili je uopšte ne bismo ni vidjeli na ekranu.

Čak je i Pitova povreda u sceni jurnjave kroz kišu bila stvarna, a ne odglumljena - pao je i ruka mu je probila vjetrobransko staklo automobila, što je zahtijevalo hitnu operaciju. Umjesto da to zaustavi produkciju, scenario je prepravljen tako da povreda postane dio priče. Fikcija je, u ovom slučaju, samo pokupila ono što se stvarno desilo i ugradila ga u sebe.

Neki od najupečatljivijih detalja filma rođeni su iz sličnih sitnih, gotovo slučajnih odluka. Kada je Kevin Spejsi pitao Finčera da li da obrije glavu za ulogu Džona Doa, dobio je odgovor: ako on to uradi, obrijaće se i Finčer. Obojica su ostatak snimanja proveli ćelavi. Scenarista Endru Kevin Voker, čovjek koji je scenario napisao dok je radio u prodavnici ploča u Njujorku, duboko nezadovoljan sopstvenim životom, pojavljuje se u filmu lično - kao prva žrtva, tijelo koje publika vidi prije nego što sazna bilo šta o slučaju.

Čak je i vizuelni identitet filma, onaj karakterističan svijet iscijeđen od boje, nastao iz jedne rečenice izgovorene telefonom. Kada je direktor fotografije Darijus Kondži pitao Finčera kakav ton traži, dobio je samo jednu uputu: mora da bude zastrašujuće. Ta rečenica je, kaže Kondži, otključala cijeli vizuelni jezik filma - proces zvani bleach bypass, kojim se iz filmske trake ne uklanja srebro tokom razvijanja, što stvara duboke, gotovo crne sjene i svijet koji izgleda kao da mu je isceđena poslednja kap života.

Kada se sve ovo sabere, dobija se čudan paradoks. Film koji tridesetak godina kasnije i dalje izgleda kao najhladnokrvnije proračunato ostvarenje svoje decenije, u stvarnosti je sastavljen od odbijanja, nesporazuma, jedne slučajno poslate stranice scenarija i jedne stvarne nesreće na snimanju kiše. Možda je baš u tome razlog zašto film i dalje djeluje opasno na način na koji rijetko koji triler uspijeva da ostane opasan decenijama kasnije - jer ono što izgleda kao apsolutna kontrola je, ako se dovoljno duboko zagrebe, zapravo niz trenutaka u kojima je kontrola bila na ivici da se izgubi, a neko je, u posljednjem trenutku, odlučio da je ne pusti.

Kiša, na kraju, i dalje pada. I dalje ne znamo šta je tačno bilo u toj kutiji na kraju filma da izgleda tako uvjerljivo pred kamerom - Finčer je tek 2025. godine, povodom tridesete godišnjice filma, konačno priznao da je najvjerovatnije bila obična vreća sa utegom od tri do četiri kilograma. Ni to nije bilo stvarno. Samo je izgledalo dovoljno stvarno da povjerujemo.