Gvozden Đurić za HEDONIST: Ljudi često putuju da bi potvrdili sliku o sebi

Film je inspirisan istinitim događajem iz Banjaluke. Šta Vas je na dubljem nivou privuklo toj priči - njena bizarnost ili ono što govori o savremenom čovjeku i potrebi da se održi privid sreće?

Kada sam pročitao tu vijest, prvo pitanje koje mi se nametnulo bilo je - koji su strahovi i pritisci mogli nekoga navesti na tako radikalan čin? Vrlo brzo sam shvatio da ta pomalo bizarna i zabavna priča prevazilazi anegdotu i počinje da govori o savremenom čovjeku i njegovoj potrebi da održi privid stabilnosti i uspjeha. Tako je počeo da se oblikuje scenario za film.

U filmu porodica deset dana „glumi“ da je na ljetovanju, iako je zapravo zatvorena u stanu. Možemo li, ako znamo da uživamo, sebi stvoriti osjećaj odmora i slobode i unutar četiri zida? Da li je ljetovanje stanje duha?

Na prostoru bivše Jugoslavije ljetovanje je mnogo više od odmora - ono je i društveni ritual i potvrda statusa. Zato me je zanimala situacija u kojoj taj ritual izostane, ali potreba da se on ipak „odigra“ ostane.

Koliko je ova priča zapravo komentar društva opsjednutog slikom uspjeha, putovanja i savršenih života? Živimo li danas više stvarnost ili režirani privid?

U velikoj mjeri živimo u kulturi reprezentacije, a društvene mreže su taj proces dodatno ubrzale. Ljudi često ne putuju da bi se odmorili, već da bi potvrdili sliku o sebi koja punu verifikaciju dobija kroz lajkove i objave na mrežama. Film je komentar na tu vrstu pritiska - potrebu da stalno dokazujemo da smo uspješni, zadovoljni i srećni. Ipak, nisam želio da film bude moralna lekcija, već da istražuje načine na koje se ljudi nose sa tim pritiskom.

Vaši likovi na prvi pogled djeluju sebično, manipulativno i zatvoreno u sopstvene ambicije. Vjerujete li da svaki čovjek, bez obzira koliko djelovao hladno ili namćorasto, nosi i dobre strane?

Mislim da većina ljudi u sebi nosi i najbolje i najgore impulse. Likovi u filmu jesu zavodljivi manipulatori i osobenjaci koji često djeluju kao sebični mediokriteti, ali to ne znači da su lišeni sposobnosti za empatiju ili promjenu.

Radnja filma smještena je gotovo u potpunosti u jedan stan. Koliko je taj zatvoreni prostor metafora unutrašnjih zatvora u kojima ljudi žive - strahova, ega i potisnutih emocija?

Stan je prije svega praktična lokacija, ali i metafora. To je prostor u kojem likovi pokušavaju da sakriju svoje slabosti, ali istovremeno postaje mjesto iz kojeg ne mogu pobjeći jedni od drugih. Zatvoreni prostor funkcioniše kao psihološki laboratorij u kojem se sudaraju ego, strahovi, ambicije i potisnute emocije.

Kako je tekao proces nastanka scenarija? Da li ste od početka znali da će film imati ton crne komedije?

Od prvih faza pisanja scenarija postalo je jasno da je spoj drame i komedije pravi ton za ovu priču. Sama situacija u sebi je nosila apsurd i melodramu, pa mi je bilo važno da ta dva registra postoje paralelno. Humor je nastajao iz karaktera i situacija, a ne iz želje da se publika nasmije po svaku cijenu. Želio sam da napravim film koji bih i sam volio da gledam - spoj američkih indie komedija, poput filmova Aleksandera Pejna, i suzdržanog humora kakav nalazimo u rumunskom filmu.

Naslov „Biće novih leta“ zvuči optimistično. Da li je to ironija ili poruka nade - da poslije svakog zatvorenog prostora, svake krize i svakog lažnog ljeta ipak dolazi novo, autentično?

Pomalo je i jedno i drugo. U naslovu postoji ironija, jer likovi pokušavaju da simuliraju lažno ljetovanje, ali i nada da se stvari mogu promijeniti. Ideja da će „biti novih ljeta“ podsjeća da krize i zablude kroz koje prolazimo ne moraju biti kraj priče.

S obzirom da intervju radimo za HEDONIST magazin, u kakvom odmoru ćete Vi uživati ovog ljeta?

Jedino što zamišljam jeste da se odmor uopšte desi - makar i u stanu.

O filmu

Inspirisan istinitim događajem, film „Biće novih leta“ je dramedija o porodici Škrbić, koja je opsjednuta ljetovanjima i idejom da se godišnji odmor ne smije propustiti. Sticajem društvenih okolnosti, članovi porodice nalaze se u neobičnoj ljetnoj avanturi koja mijenja njihove odnose i pogled na sebe.

Vođeni idejom „obaveznog“ ljetovanja, Škrbići ulaze u niz apsurdnih i duhovitih situacija koje, umjesto da ih razdvoje, pomažu da se bolje razumiju i ponovo povežu. Film govori o porodičnom zajedništvu koje se u savremenom, ubrzanom svijetu lako izgubi, ali koje se, kroz neočekivane okolnosti, može ponovo pronaći.

• Piše: Anđelka Marković / HEDONIST