Kako se mijenjao filmski ukus kroz decenije (1): Od gangstera do Hičkoka

Gledano iz današnje perspektive, istorija popularnih žanrova otkriva nešto više od Holivuda kao industrije - otkriva i obrise naših strahova, želja i načina na koji smo, decenija za decenijom, zamišljali svijet. Od gangstera koji tridesetih godina prkosi zakonu do junaka noira koji četrdesetih više ne zna kome da vjeruje, filmski protagonista mijenjao se zajedno sa vremenom u kojem je nastajao.

Pri tome, nijedna decenija nije pripadala samo jednom žanru. Filmski ukusi nikada nisu toliko jednostavni. Ipak, neke epohe imaju svoje izrazite pobjednike - žanrove koji su obilježili bioskope, stvorili zvijezde, pokrenuli čitave cikluse i ostali u kolektivnom pamćenju. U prvom dijelu ove priče krećemo od tridesetih, kada je Holivud tek gradio sistem zabave kakav danas poznajemo, pa do pedesetih, kada je jedan reditelj pokazao da spektakl i psihologija ne moraju biti suprotnosti.

1930-e: Gangsteri, mjuzikli i bijeg od stvarnosti

Tridesete su počele u sjenci Velike depresije, ali je Holivud upravo tada izgradio jedan od svojih najprepoznatljivijih sistema zabave. Zvučni film više nije bio novost, studijski sistem bio je u punoj snazi, a publika je u bioskope dolazila po nešto što joj svakodnevni život nije mogao ponuditi: glamur, muziku, smijeh, avanturu i mogućnost da na nekoliko sati zaboravi stvarnost.

Jedan od najjačih žanrova bio je gangsterski film. Little Caesar, The Public Enemy i Scarface pretvorili su kriminalce u filmske antiheroje, istovremeno fascinantne i zastrašujuće. Njihova popularnost nije bila slučajna. Nakon prohibicije i usred ekonomske nesigurnosti, priče o ljudima koji se iz ničega probijaju do bogatstva i moći imale su gotovo mitsku privlačnost.

Holivud je, naravno, njihove karijere uglavnom završavao padom, ali prije toga im je dopuštao da žive životom o kojem je prosječni gledalac mogao samo sanjati. AFI danas upravo Scarface i nekoliko drugih ostvarenja iz tog perioda svrstava među ključne filmove gangsterskog žanra.

Istovremeno, potpuno drugačiji oblik bijega nudili su mjuzikli i komedije. Filmovi poput 42nd Street pretvarali su pozornicu u eksploziju plesa i muzike, dok je screwball komedija razvijala brži, duhovitiji i često potpuno otkačeni oblik filmskog humora. It Happened One Night, Bringing Up Baby i His Girl Friday pokazali su koliko se daleko može stići kada se dijalog ubrza gotovo do granice apsurda.

Tridesete su, dakle, imale dvije velike filmske fantazije: svijet u kojem možete postati gangster i svijet u kojem možete zapjevati i plesati kao da ekonomska kriza ne postoji.

1940-e: Rat, noir i junaci sa sjenkom

Drugi svjetski rat promijenio je atmosferu filma. Holivud je i dalje proizvodio komedije, mjuzikle, melodrame i avanture, ali je u četrdesetim godinama nastao jedan od najvažnijih filmskih izraza dvadesetog vijeka - film noir.

Noir je bio film grada, noći, moralne neizvjesnosti i ljudi koji uglavnom nisu znali kome mogu vjerovati. The Maltese Falcon, Double Indemnity, Laura i kasnije The Third Man stvarali su svijet u kojem su ulice bile mračne, junaci kompromitovani, a granica između dobra i zla mnogo manje jasna nego u klasičnim holivudskim pričama.

To nije bio samo estetski izbor. Rat je promijenio način na koji je publika gledala svijet. Nakon godina propagande, nasilja i političke neizvjesnosti, idealizovani junak više nije bio jedini mogući protagonist. Noir je ponudio nešto drugo: čovjeka koji pokušava da preživi u svijetu čija pravila više nisu sasvim jasna.

Istovremeno, ratni film postao je važan dio popularne kinematografije, dok su mjuzikli i romantične priče nastavili da pružaju bijeg. Holivud je naučio ono što će ponavljati decenijama: publika može istovremeno željeti da gleda stvarnost i da od nje pobjegne.

1950-e: Spektakl protiv televizije

Pedesete su donijele novi problem - televiziju. Po prvi put Holivud je imao ozbiljnog konkurenta koji je zabavu dovodio direktno u dnevnu sobu. Odgovor je bio spektakl. Širi ekrani, Technicolor, epske produkcije, istorijske priče, mjuzikli i naučna fantastika trebalo je da ubijede publiku da ono što može vidjeti u bioskopu ne može dobiti kod kuće.

Zato su epski filmovi i mjuzikli postali posebno važni. Ben-Hur, The Ten Commandments, Singin' in the Rain i An American in Paris pripadali su različitim svjetovima, ali su imali istu prednost: bili su veliki.

Drugi veliki fenomen bila je naučna fantastika. Hladni rat, atomsko oružje i strah od nepoznatog dali su žanru novu energiju. Filmovi poput The Day the Earth Stood Still, The War of the Worlds i Invasion of the Body Snatchers često su kroz vanzemaljce, čudovišta i invazije zapravo govorili o strahu savremenog čovjeka.

A onda je došao Alfred Hičkok, koji je pokazao da publika ne mora uvijek da bira između spektakla i psihologije. Rear Window, Vertigo i North by Northwest pretvorili su misteriju, triler i neizvjesnost u vrhunsku filmsku zabavu. Nije slučajno što AFI među najvažnijim misterijama američke kinematografije upravo navodi više Hičkokovih filmova.

U drugom dijelu: kako je Holivud, od pobune šezdesetih do superherojskih univerzuma dvadesetih godina ovog vijeka, naučio da publiku može zadržati jedino ako joj stalno nudi nešto veće od onoga što je vidjela prije.