Kako je jedna vanzemaljska porodica postala ogledalo devedesetih

Upravo iz tog sudara hladne logike i haotične ljudske prirode nastala je jedna od najneobičnijih i najduhovitijih televizijskih komedija devedesetih.

Kada su se četvoro vanzemaljaca 1996. godine spustili na Zemlju sa zadatkom da proučavaju ljudsku vrstu, televizijska publika dobila je seriju koja je iz naizgled jednostavne premise izvukla iznenađujuće mnogo. „Treći kamen od Sunca“ pratio je Dicka, Sally, Harryja i Tommyja Solomona, koji su trebali da posmatraju ljude i nauče kako funkcionišu, a zapravo su, pokušavajući da se uklope u svakodnevni život, počeli da otkrivaju koliko su ljudske navike, odnosi i društvena pravila često apsurdni. Serija je trajala šest sezona i ukupno 139 epizoda, do 2001. godine, a ono što je ostalo iza nje nije samo zbir urnebesnih situacija. Gledano iz današnje perspektive, „Treći kamen od Sunca“ sačuvao je i vrlo preciznu sliku svijeta sredine devedesetih, kada su ljudi još razgovarali telefonom ne gledajući u ekran, televizijski program se čekao u određeno vrijeme, a internet je tek počinjao da mijenja svakodnevicu.

Zemlja viđena prvi put

U tome je bila i osnovna ideja serije. Solomonovi nisu imali problem da shvate fiziku, svemir ili tehnologiju, ali su nailazili na gotovo nepremostive prepreke kada je trebalo objasniti zašto ljudi rade ono što rade. Dick Solomon, komandant ekspedicije i profesor fizike, mogao je sasvim ozbiljno da predaje o kosmosu, dok mu je istovremeno bilo gotovo nemoguće da razumije zašto mu koleginica Mary Albright ne uzvraća osjećanja ili zašto ljudi toliko pažnje pridaju društvenim pravilima koja sami izmišljaju. Sally je pokušavala da razumije ženstvenost, privlačnost i ponašanje među polovima, Tommy je bio vanzemaljac sa ogromnim znanjem zarobljen u tijelu tinejdžera, dok je Harry funkcionisao kao nepredvidivi element cijele ekspedicije. Njih četvoro nisu bili samo komični likovi; bili su neka vrsta posmatrača sa strane, dovoljno bliskih ljudima da učestvuju u njihovom životu, ali dovoljno stranih da primijete ono što ljudi više nisu primjećivali.

Upravo je zbog toga humor serije imao neobičnu prednost. Kada čovjek kaže da je nešto besmisleno, to obično zvuči kao kritika. Kada isto kaže vanzemaljac koji je upravo stigao na Zemlju, dobija se komedija. Solomonovi nisu razumjeli zašto se ljudi oblače na određeni način, zašto im je važno da budu popularni, zbog čega ulaze u ljubavne veze, zašto rade poslove koje ne vole ili zašto toliko vremena provode pokušavajući da ostave određeni utisak na druge. Gledalac je, naravno, znao odgovore na sva ta pitanja, ali je upravo njihova svakodnevnost činila situacije zanimljivim. Serija je uzimala obične ljudske navike i vraćala ih publici u malo iskrivljenom ogledalu, dovoljno poznatom da bude prepoznatljivo i dovoljno stranom da ponovo postane smiješno.

Četvoro glumaca, četiri različita puta do apsurda

John Lithgow je u Dicku Solomonu dobio jednu od svojih najprepoznatljivijih televizijskih uloga i od nje napravio lik koji je mogao da bude istovremeno briljantan, djetinjast, egocentričan i potpuno izgubljen. Njegova najveća komična vrijednost bila je u tome što Dick nikada nije bio svjestan koliko je smiješan. Za njega je svaka nova ljudska situacija bila ozbiljan problem koji treba riješiti, pa je i najobičniji razgovor mogao da dobije tretman naučnog eksperimenta. Njegov odnos sa Mary Albright, profesoricom koja je postepeno postala svjesna koliko je njen kolega neobičan, dao je seriji jednu od njenih glavnih emotivnih i komičnih linija. Dick je želio da bude čovjek, ali nije razumio da se čovjekom ne postaje tako što se nauči dovoljno pravila. Mnogo važnije bilo je ono što nije mogao da nauči iz knjige: nesigurnost, intuicija, kompromis i sposobnost da se ponekad jednostavno prepusti situaciji.

Sally je, u tumačenju Kristen Johnston, na drugačiji način otvarala ista pitanja. Kao vanzemaljka poslata u ženskom tijelu, morala je da otkrije čitav niz društvenih očekivanja koja ljudi gotovo nikada ne preispituju - od odjeće i izgleda do odnosa prema muškarcima i sopstvenom tijelu. Johnston je za ovu ulogu osvojila dvije nagrade Emmy, a njeno tumačenje Sally, ratnice zarobljene u tijelu koje samo društvo tumači kao krhko, ostaje jedan od najupečatljivijih elemenata serije. Tommy je, s druge strane, donosio zanimljivu zamjenu perspektive: najstariji član ekspedicije našao se u tijelu tinejdžera i morao da se nosi sa školom, vršnjacima i tipičnim problemima adolescencije, iako je mentalno bio daleko stariji od svih oko sebe. Joseph Gordon-Levitt, koji će mnogo godina kasnije izgraditi uspješnu filmsku karijeru, upravo je kroz Tommyja dobio jednu od svojih prvih velikih televizijskih uloga. French Stewart je kao Harry dodatno pomjerao granice apsurda, stvarajući lik koji je često djelovao kao da je nekoliko sekundi udaljen od potpunog gubitka kontakta sa stvarnošću.

Devedesete su danas možda najveći specijalni efekat serije

Kada se „Treći kamen od Sunca“ danas pogleda ponovo, neke stvari djeluju gotovo iznenađujuće staromodno, ali upravo zato postaju dragocjene. Ljudi u seriji imaju telefone, ali ih ne nose stalno sa sobom. Vijesti dolaze iz novina i televizije, a ne iz beskrajnog toka obavještenja. Ako neko želi da sazna nešto što ne zna, ne može samo da ukuca pitanje u pretraživač. Informacija još uvijek ima određenu fizičku geografiju: treba otići u biblioteku, pronaći knjigu, pitati nekoga ili jednostavno priznati da odgovor ne postoji odmah. Čak i način na koji likovi provode slobodno vrijeme pripada svijetu prije pametnih telefona i društvenih mreža, kada je televizija bila jedno od rijetkih mjesta na kojem su milioni ljudi mogli istovremeno gledati istu stvar.

Zato serija danas funkcioniše i kao nenamjerni portret svog vremena. Nije pokušavala da dokumentuje devedesete niti ih je posmatrala kao istorijsku epohu, ali ih je upravo zbog toga zabilježila prirodnije nego mnogi programi koji su se trudili da budu „slika vremena“. Stanovi, kancelarije, automobili, odjeća, televizijski aparati, reklame, način komunikacije i društveni odnosi danas nose jednaku težinu kao i sama radnja. Gledalac koji je odrastao uz seriju možda će prije prepoznati određeni telefon ili enterijer nego neku konkretnu epizodu. Nostalgija se tu ne nalazi samo u sjećanju na likove, već u cijelom svijetu koji je nestao gotovo neprimjetno.

Humor koji je imao više slojeva

Serija je uspijevala da na površini bude luckasti sitkom, a da ispod toga govori o stvarima koje nisu bile nimalo bezazlene. Kroz perspektivu stranaca mogla je da se poigra sa akademskim svijetom, medijima, potrošačkim navikama, politikom, seksualnošću, odnosima među polovima i ljudskom potrebom da se uklopimo u očekivanja drugih. Vanzemaljci su imali luksuz da budu nepristojno iskreni, jer nisu znali zašto bi određena tema morala biti neprijatna ili zašto bi neko morao da se ponaša na određeni način samo zato što se to tako radi.

Svijet se od tada promijenio, ali se osnovna pitanja nisu mnogo pomjerila. Ljudi i dalje žele da budu prihvaćeni, pokušavaju da pronađu ljubav, upoređuju se sa drugima, brinu o poslu i statusu i traže način da razumiju vlastiti život. Promijenili su se samo alati kojima to rade. Solomonovi bi danas vjerovatno imali mnogo veći problem da razumiju zašto ljudi provode sate gledajući tuđe živote na telefonu, zašto fotografišu gotovo svaki trenutak ili kako je moguće da neko ima hiljade virtuelnih kontakata, a istovremeno se osjeća usamljeno. Njihova prvobitna misija ne bi bila ništa manje čudna - samo bi imala mnogo više materijala za proučavanje.

Posljednji veliki televizijski svijet

Serija je nastala u vremenu kada je televizija još mogla da stvori zajedničko iskustvo bez pomoći algoritama. Nije bilo potrebno da epizoda postane viralna, da se njeni najbolji trenuci izdvoje u kratke video-klipove ili da se o njoj raspravlja na društvenim mrežama kako bi postala dio svakodnevnog razgovora. Gledalo se onda kada je bilo zakazano emitovanje, a zatim se čekala naredna epizoda. To čekanje danas možda djeluje kao nedostatak, ali je stvaralo drugačiji odnos prema serijama - likovi su ulazili u život gledalaca postepeno, a televizija je imala dovoljno vremena da ih učini poznatim i bliskim.

Energija „Trećeg kamena od Sunca“ dolazila je iz pretjerivanja, fizičke komedije i spremnosti da običnu situaciju potpuno izbaci iz ravnoteže, za razliku od mnogih serija tog doba koje su tražile realizam. Ispod svega toga, ipak, ostajala je ozbiljna ideja: čovjek često ne primjećuje koliko su njegovi običaji neobični sve dok ih ne vidi neko ko ih prvi put susreće.

Možda zato tri decenije kasnije ova serija ne djeluje samo kao povratak jednom televizijskom hitu iz devedesetih. Ona vraća i pogled na vrijeme u kojem je svijet izgledao sporije, televizija bila centralnije mjesto okupljanja, a svakodnevne stvari još uvijek dovoljno poznate da ih možemo uzeti zdravo za gotovo. Solomonovi su tada stigli na Zemlju da proučavaju ljude, a njihova najveća vrijednost danas je u tome što su, sasvim slučajno, sačuvali način na koji smo mi sami izgledali dok još nismo znali koliko će se naš svijet promijeniti.