Kako se mijenjao filmski ukus kroz decenije (3): Od Diznija do superheroja

1990-e: Decenija u kojoj je gotovo sve moglo postati hit

Devedesete su možda najraznovrsnija decenija popularnog filma. Trileri, kriminalistički filmovi, romantične komedije, animirani filmovi i nezavisna kinematografija uspijevali su istovremeno. Holivud je proizvodio velike blokbastere, ali je publika pokazivala i apetit za čudnijim, mračnijim i autorski prepoznatljivijim filmovima.

Kventin Tarantino je sa Pulp Fiction pokazao da kriminalistički film može imati strukturu, dijalog i energiju koji ga pretvaraju u pop-kulturni fenomen. Dejvid Finčer je kroz Se7en i Fight Club popularizovao mračniji psihološki triler, dok su The Silence of the Lambs, The Usual Suspects i The Sixth Sense pokazali koliko publika voli priče koje joj ne daju sve odgovore odmah.

Istovremeno, romantične komedije bile su ogroman dio popularne kulture. Pretty Woman i Sleepless in Seattle pokazali su da bioskopska publika još uvijek želi priče o ljubavi koje završavaju bolje nego što su počele - nastavljajući talas koji je krenuo već krajem prethodne decenije sa When Harry Met Sally... (1989), i koji će se kasnije proširiti i na Notting Hill.

Isti obrazac ponovio se i u animaciji. Diznijeva renesansa, čiji je početak zapravo bio The Little Mermaid iz 1989. godine, u punom je zamahu tokom devedesetih zahvatila Beauty and the Beast, Aladdin i The Lion King - filmove koji nisu bili samo za djecu. Postali su porodični događaji, soundtrackovi su izlazili iz bioskopa, a likovi su prelazili u igračke, televiziju i čitavu industriju proizvoda.

Paralelno s tim, Pixarov Toy Story iz 1995. godine, prvi cjelovečernji film urađen potpuno kompjuterskom animacijom, tiho je najavio tehnološku revoluciju čiji će puni uticaj Holivud osjetiti tek godinama kasnije.

Devedesete su, ukratko, bile posljednja velika era u kojoj je bioskop mogao istovremeno pripadati Tarantinu, Disneyju, romantičnoj komediji i velikom holivudskom spektaklu.

2000-e: Fantazija osvaja stvarni svijet

Početak novog vijeka donio je ono što je ranije bilo skupo, teško ili gotovo nemoguće prikazati na ekranu. Fantasy je postao jedan od najvećih pobjednika. The Lord of the Rings, Harry Potter, Pirates of the Caribbean i The Chronicles of Narnia pretvorili su fantastične svjetove u globalne filmske franšize. The Lord of the Rings posebno je pokazao da višesatni fantastični ep može postati masovni bioskopski fenomen.

Ali još važniji proces odvijao se u pozadini: superherojski film počeo je prelaziti iz nišnog žanra u centralni stub Holivuda. X-Men iz 2000. i Spider-Man iz 2002. pokazali su da stripovski junaci mogu biti veliki međunarodni hitovi, dok je The Dark Knight kasnije dokazao da superherojski film može istovremeno biti komercijalan događaj i ozbiljno prihvaćen kao filmsko djelo.

Krajem decenije, 2008. godine, Iron Man je tiho postavio temelj za nešto mnogo veće - prvi film onoga što će postati Marvel Cinematic Universe, iako tada gotovo niko nije mogao naslutiti razmjere u koje će taj eksperiment prerasti. Istorija žanra zato se često dijeli na period prije i poslije ranih dvijehiljaditih, kada su superheroji počeli da zauzimaju centralno mjesto u holivudskoj ekonomiji.

U isto vrijeme, Gladiator je vratio interesovanje za istorijski spektakl, Kill Bill je spojio akciju, borilačke vještine i autorski stil, a animacija je zahvaljujući digitalnoj tehnologiji počela ulaziti u novu eru.

2010-e: Superheroji postaju filmski ekosistem

Ako su dvijehiljadite pripremile teren, 2010-e su pripale superherojima. Marvel Cinematic Universe nije samo napravio niz uspješnih filmova. Napravio je nešto mnogo važnije: povezao ih je u jedan kontinuirani svijet. Film više nije morao biti samostalna priča. Mogao je biti epizoda mnogo veće priče, a publika je bila spremna da prati desetine likova, filmova i međusobno povezanih događaja.

The Avengers, Guardians of the Galaxy, Black Panther, Wonder Woman, Spider-Man: Homecoming i Avengers: Endgame pokazali su koliko je snažna kombinacija poznatog lika, franšize i dugoročnog pripovijedanja. Razvoj superheroja od pojedinačnih filmova ka konceptu "filmskog univerzuma" bio je jedna od ključnih transformacija žanra u cijeloj istoriji popularnog filma.

Ali 2010-e nisu bile samo Marvel. Horor je doživio jednu od svojih najzanimljivijih modernih faza, dok su filmovi poput Get Out, Hereditary i The Witch pokazali da strah može biti i društveni komentar, psihološka drama i autorski film.

Istovremeno je striming počeo mijenjati navike publike. Film je polako prestajao biti nešto što se podrazumijevano gleda u bioskopu. Počelo je novo pitanje: da li je film prvenstveno bioskopski događaj ili sadržaj koji čeka da bude pronađen kod kuće?

2020-e: Kada više nema jednog kralja

Dvadesete još nisu završena decenija, ali već je jasno da se dogodilo nešto što bi prethodnim generacijama bilo teško zamisliti: popularni film više nema jedan dominantni žanr na isti način na koji su ga nekada imali gangsteri, vesterni, blokbasteri ili superheroji. Pandemija je brutalno prekinula bioskopsku rutinu, striming je dodatno promijenio navike gledalaca, a publika se počela dijeliti između ogromnih franšiza, autorskih filmova, horora, animacije i sadržaja koji se često širi internetom prije nego što postane tradicionalni bioskopski fenomen.

Superheroji su i dalje ogromna industrija, ali više nemaju onu vrstu nedodirljive dominacije kakvu su imali u prethodnoj deceniji. Istovremeno su se pojavili fenomeni koje je teško svesti na jedan žanr. Barbie je spojio komediju, satiru, nostalgiju i spektakl; Oppenheimer je pokazao da istorijska drama može postati globalni bioskopski događaj; horor nastavlja da proizvodi hitove s relativno skromnim budžetima, dok animacija sve češće prelazi granice između dječijeg i porodičnog filma.

A franšize su postale toliko važne da je danas teško govoriti o popularnosti žanra bez govora o brendu. Među filmovima koji su prešli milijardu dolara globalne zarade nalaze se superheroji, Star Wars, Jurassic World, Fast & Furious, animirani filmovi i veliki originalni hitovi, što pokazuje koliko je savremeni bioskop postao zavisan od poznatih svjetova, likova i franšiza.

Šta nam onda govori istorija žanrova?

Možda je najzanimljivije to što se filmski ukusi zapravo nikada ne mijenjaju potpuno. Samo se mijenja način na koji stare želje dobijaju novi oblik. Gangster iz tridesetih bio je čovjek koji je želio moć. Superheroj danas takođe želi moć, samo što je njegova odgovornost mnogo veća. Noir junak četrdesetih pokušavao je da pronađe istinu u svijetu kojem ne vjeruje. Današnji psihološki triler radi gotovo isto. Publika pedesetih gledala je vanzemaljce jer se plašila onoga što ne poznaje; savremeni horor koristi čudovišta na sličan način.

I najveći blokbasteri svih epoha imaju nešto zajedničko: nude publici ono što svakodnevni život ne može. Nekada je to bio gangsterov automobil, penthaus i moć. Zatim su došli svemirski brodovi, arheološke avanture, dinosaurusi, čarobnjačke škole, supermoći i čitavi izmišljeni univerzumi. Tehnologija je napredovala, budžeti su rasli, efekti postajali sve uvjerljiviji, ali osnovna potreba ostala je ista - da na nekoliko sati uđemo u svijet koji nije naš.

Možda je upravo zato istorija filmskih žanrova mnogo više od smjene trendova. Ona je neka vrsta kolektivnog dnevnika. Kada pogledamo šta su ljudi željeli gledati prije devedeset godina, možemo naslutiti čega su se plašili, čemu su se nadali i od čega su pokušavali pobjeći.

A kada pogledamo današnji bioskop, pitanje više nije samo koji je žanr najpopularniji. Pravo pitanje je šta nam činjenica da istovremeno želimo superheroje, horor, nostalgiju, spektakl i sve veće filmske univerzume govori o vremenu u kojem živimo.

Jer film se možda mijenja brže nego ikada, ali razlog zbog kojeg i dalje sjedamo u mraku i gledamo u veliki ekran ostao je gotovo isti kao prije jednog vijeka: želimo da na trenutak živimo neki drugi život.