

Najčešći odgovor je Benjamin Franklin, i netačan je. Pravu priču čine šala, jedna buba, jedan građevinar i rat, a njen nastavak se ove jeseni odigrava u Briselu.

Od Proustove madeleine do snimaka mozga: miris ne vraća uspomene nužno brže od fotografije, ali ih vraća drugačije. Evo šta nauka zaista zna o tome.

Prvi fenjeri za Noć vještica bili su izdubljene repe, ružne i teške za rezbarenje. Priča o tome kako ih je zamijenila bundeva zamršenija je od one koju obično čujemo.

Od teksta i muzike do fotografije i dizajna, vještačka inteligencija redefiniše kreativnost. Šta se dešava sa talentom, originalnošću i vrijednošću rada kada mašina može da stvori nešto uvjerljivo za svega nekoliko sekundi?

Njujork, nedjelja, 18. novembra 1928. Napolju je hladno, a u Colony Theatreu na Brodveju miris vlažnih kaputa miješa se s dimom cigareta i bojom sa plakata. Publika je došla zbog dugometražnog igranog filma. Prije njega ide kratki crtani, sedam i po minuta koje će većina gledalaca zaboraviti prije nego što stignu do garderobe.

Prije nego što je počeo da obnavlja manastir San Marko u Firenci, najmoćniji bankar grada obratio se papi. Kozimo de Mediči bavio se novcem, a novac je u petnaestom vijeku nosio i teret zelenaštva, grijeha koji se teško oprašta.

Negdje u podzemnim vodama istočne Hercegovine, u mraku u koji nikada nije stigla svjetlost, jedna je životinja poslije 2.569 dana zatečena tačno na onom mjestu na kojem je prvi put zabilježena. To je više od sedam godina.

Zamolite nekoga da pomisli na crvenu i rijetko će pomisliti na crvenu. Pomisliće na nešto sasvim određeno: na lampicu, na jedan zvuk, na jedno popodne u novembru. Boje se u pamćenju ne čuvaju kao boje, nego kao prizori u kojima smo ih jednom sreli, a iza gotovo svakog takvog prizora krije se prava, provjerljiva priča: o fizici, o slučaju, o jednom ljepilu koje nije držalo.

Četiri karnevala, na četiri različita kontinenta, nastala u potpuno različitim vijekovima, od potpuno različitih naroda - a svaki od njih, kad se dovoljno duboko zagrebe ispod kostima i perja, priča istu priču: o ljudima koji nisu imali moć, i koji su tu moć, makar na nekoliko dana godišnje, uzeli nazad bojom, maskom i muzikom.

Dok je ovog septembra cijela Italija slavila četrdeseti rođendan Dilana Doga - specijalnim izdanjima, pozorišnom predstavom, "Horor noćima" u knjižarama od Milana do Palerma - niko od tamošnjih komentatora nije se pozabavio jednim mnogo neobičnijim pitanjem: zašto se baš ovaj mršavi istraživač noćnih mora iz Londona, rođen u glavi jednog italijanskog scenariste, odomaćio na Balkanu kao gotovo nigdje drugo na planeti izvan same Italije?

Kada je 3. maja 2026. u istanbulskoj Ulker Areni ispalila 33. poen u finalu Lige šampiona, Tijana Bošković je zapravo završavala posao koji je pratila godinama. Vakifbank je pobijedio Ezačibaši 3:1, osvojio rekordnu, sedmu evropsku titulu, a ona je uz prvi trofej u Ligi šampiona ponijela i nagrade za najkorisniju igračicu i najboljeg korektora Finalnog turnira. Pobijeđeni je bio klub u kojem je provela deset godina, a taj detalj utakmici je davao dodatnu težinu.

Postoji teški, kožom uvezani album koji se u svakoj starijoj porodičnoj kući nalazi na istoj polici - crno-bijele fotografije zalijepljene ćoškovima za kartonske stranice, po nekoliko slika za cijelu godinu, svaka pažljivo odabrana da predstavlja nešto vrijedno pamćenja: vjenčanje, rođenje, ljetovanje, prvi dan škole. Danas taj isti trenutak, taj isti dan na plaži, postoji u obliku tri stotine gotovo identičnih fotografija zaključanih u telefonu, od kojih većinu vlasnik nikada neće ponovo pogledati.

U dnu fioke, u kutiji na tavanu ili na polici do koje se odavno ne diže pogled, gotovo svako od nas čuva nešto što više nema nikakvu funkciju. Stara razglednica koju niko neće ponovo pročitati. Igračka iz djetinjstva. Karta za koncert na koji smo otišli prije petnaest godina. Racionalan dio mozga zna da bi te stvari trebalo baciti ili pokloniti. A opet, iz nekog razloga koji rijetko umijemo da objasnimo, ostaju tu, godinama, ponekad decenijama.

Klub koji je napisao prva pravila fudbala na svijetu danas se sastaje u pabu. Ne u metafori, nego bukvalno - sjedište Šefild FC-a je Coach and Horses, obična gostionica u mjestu Dronfild, a klub trenutno igra u sedmom rangu engleskog fudbala, pred tribinama na kojima rijetko sjedi više od nekoliko stotina ljudi.

Kada su Stiv Rubel i Ijan Šrejger 26. aprila 1977. godine otvorili vrata bivšeg pozorišta na Zapadnoj 54. ulici u Njujorku, malo ko je mogao pretpostaviti da će taj prostor za manje od godinu dana postati najpoznatija diskoteka na svijetu, a za nešto više od dvije i po godine - mjesto zatvoreno pod teretom federalne istrage.

Godine 2014. psiholog Timoti Vilson sa Univerziteta Virdžinija posadio je grupu ljudi u praznu prostoriju i zamolio ih da petnaest minuta sjede sami sa sopstvenim mislima. Bez telefona, bez knjige, bez olovke kojom bi mogli da crtaju šare po margini. Samo stolica i sopstveni um.

Da li je na Marsu, u krateru Jezero, u davnoj prošlosti bilo života? U malom idiličnom mjestu Jezero, u Republici Srpskoj, a na planeti Zemlji dakle, naravno, ne znaju odgovor na ovo pitanje. O tome će naučnici. Ali, stanovnici Jezera vjeruju da će im upravo imenjak sa daleke planete otvoriti vrata ljepše i srećnije budućnosti.

Kada je Elizabet Tejlor 1963. godine sišla niz stepenice u ulozi egipatske kraljice, na sebi je nosila haljinu istkanu od dvadesetčetvorokaratnog zlata - samo jedan od ukupno 65 kostima predviđenih isključivo za nju, dio garderobe koja je na kraju obuhvatila 26.000 odjevnih komada za cijelu produkciju.

U ljeto 1942. godine, dok je njemačka ofanziva pustošila Kozaru, djevojčica po imenu Koviljka Ivanović - kasnije poznata kao Koviljka Bačvić, po prezimenu pod kojim je gradila karijeru i po kojem je festival dobio nadimak "Kova" - zatvorena je u kazamat Stare Gradiške.