Jedan u sto miliona: Knjiga koja je sama našla svog glumca

Umoran, otišao je na stanicu metroa Leicester Square. Na klupi je neko ostavio knjigu. Bila je to Djevojka iz Petrovke.

Knjiga s crvenom olovkom

Kući je otvorio knjigu i vidio da je neko po njoj pisao. Bile su to ispravke, među njima prepravke britanskog pravopisa u američki, kao "labour" u "labor". Hopkins nije znao čije su.

Znao je Feifer. Ameriku je ovaj novinar napustio da bi učio sovjetsko pravo u Moskvi, a 1959. bio je vodič na američkoj izložbi u Moskvi, onoj na kojoj su Nixon i Hruščov vodili čuvenu “debatu u kuhinji”. Krajem 1971. posudio je prijatelju svoj probni primjerak romana, koji je crvenom olovkom prepravljao za američko izdanje, i tražio da pazi na njega. Prijatelj ga je izgubio, prema rekonstrukciji statističara Davida Handa, u kvartu Bayswater. Šta se s knjigom dešavalo nakon toga, ne zna se. Mjesec ili dva kasnije, nekako je stigla na klupu na kojoj je sjedio jedini čovjek u Londonu kome je trebala.

Feifer se kasnije prisjećao jednog detalja: Britanija je tada bila pod IRA prijetnjama i ljudi su upozoravani da ne diraju nepoznate pakete. Knjiga koju je Hopkins našao bila je, prema Feiferu, umotana. Hopkins ju je ipak podigao.

Beč umjesto Beograda

Film je trebalo snimati u Beogradu. Jugoslovenska kuća Inex Film potpisala je ugovor s Universalom, kulise su bile izgrađene, a snimanje je bilo zakazano za 29. septembar 1973. Dvije sedmice ranije Inex je raskinuo ugovor bez objašnjenja. Režiser Robert Ellis Miller sumnjao je da iza toga stoji pritisak Moskve, a jedan jugoslovenski zvaničnik to je negirao, ali priznao da se Inex plašio da će uvrijediti Rusiju. Arbitraža je kasnije Universalu dosudila 508.000 dolara odštete.

Snimanje je premješteno u Beč, gdje je počelo 5. novembra 1973. Tamo je Feifer posjetio set i upoznao Hopkinsa. Hopkins mu je ispričao šta se desilo na Leicester Squareu. Feifer je ispričao šta je izgubio. Uporedili su bilješke u knjizi i poklopile su se.

Da je sve išlo po prvobitnom planu, ovaj bi se susret možda dogodio u Beogradu. To je, naravno, spekulacija, ali nijedna druga priča o knjizi nema u sebi toliko Balkana.

Matematika čuda

Feifer je sam procijenio da je Hopkinsovo nalaženje romana, nakon neuspješne potrage po knjižarama, bilo nešto poput jedan prema milion, a to što je knjiga bila baš njegova, jedan prema sto miliona.

Statističar David Hand uzeo je priču ozbiljno i otvorio njome knjigu Princip nevjerovatnosti. Njegov argument je da takve događaje računamo unazad: poslije čuda gledamo samo jedan niz događaja koji je do njega doveo i ne vidimo bezbroj drugih koji su mogli da se dese. Svakog dana milioni ljudi gube i nalaze predmete, sreću strance, mijenjaju planove i susreću stvari koje nisu tražili. Kad je prilika dovoljno mnogo, neke nevjerovatne stvari moraju se desiti. To je ono što Hand zove zakonom stvarno velikih brojeva.

Ima i jedna nepogodna napomena. Cijela priča počiva na riječi dvojice ljudi i na bilješkama koje su se, prema njima, poklopile. Nema nezavisnog dokaza, pa je treba čitati kao dobro dokumentovanu anegdotu, ne kao činjenicu.

Šta ostaje

Film je 1974. izašao i nije postao prekretnica ni za koga od glavnih glumaca. Hopkins će se uskoro okrenuti ulogama zbog kojih ga svijet pamti, a Feifer će pisati o Rusiji, Okinavi i komodoru Perryju. Njihova knjiga je ostala.

Nije potrebno birati između sudbine i slučajnosti. Knjiga nije tražila Hopkinsa. Ali neko ko je tražio knjigu sjeo je pored nje.