Svijet nije opasniji, mi smo uplašeniji: Šta stalno praćenje radi djeci, a šta nama

Autorka teksta u The Atlanticu priča da joj je, dok je istraživala temu, stigla obavijest iz jaslica: njena jednogodišnja kćerka pojela je keks. Ništa neobično. Pametne bebi-kolijevke bilježe san po minut, pametne čarape za oko 300 dolara šalju na telefon puls i nivo kiseonika, aplikacije vrtića i škola javljaju sitne svađe i ogrebotine, a ocjene stižu čim nastavnik unese broj.

Dokle to ide

Sa godinama se ništa ne gasi, samo se mijenja alat. Za najmlađe je tu AirTag u torbi ili cipeli (jedan proizvođač obuće već pravi patike s posebnim pretincem). Za starije je ugrađen GPS u pametnom satu i telefonu. Prema jednoj studiji koju navodi magazin, tri četvrtine roditelja tinejdžera od 14 do 17 godina ima pristup podacima o njihovoj lokaciji. Psihološkinja Michaeline Jensen je 2021. otkrila da prati jednu trećinu studenata, a danas, prema njenim neobjavljenim podacima, više od polovine. Jedna njena doktorantkinja, stara 29 godina, tek je odbranila disertaciju, a majka je i dalje provjerava i zove zbog lokacije.

Aplikacija Life360 ima 102 miliona aktivnih korisnika mjesečno, četiri puta više nego 2020, i prošle godine je zaradila skoro pola milijarde dolara. Može da prikaže istoriju kretanja za 30 dana, da prati brzinu vožnje i da javi kad dijete stigne u studentski dom.

Zašto je tako lako

Trenje je nestalo. Apple je 2015. počeo da isporučuje iPhone s aplikacijom za dijeljenje lokacije, a ona je postala podrazumijevana opcija za roditelje. Jedna majka četvoro djece kaže da je, otkad alat postoji, izgledalo neodgovorno ne koristiti ga.

Maureen Paschal, savjetnica za upis na fakultete, opisala je kako je ušla u grupu majki djevojaka s istog sprata. Jednо jutro majka je poručila da joj kćerka još spava, a za deset minuta ima ispit iz matematike: može li neka od djevojaka da joj pokuca? Druga majka je odgovorila da je njena kćerka već krenula. Paschal je pomislila da je to previše. Zvuči li poznato? Jedna grupa na Viberu ili WhatsAppu dovoljna je da se ista scena odigra i kod nas.

Svijet nije opasniji, mi smo uplašeniji

Psiholog William Pelham sa Kalifornijskog univerziteta u San Diegu otkrio je da oko trećine roditelja koristi praćenje zbog logistike (na kojem ulazu škole čeka dijete?), a 40 odsto zbog bezbjednosti. Ali statistika govori suprotno od straha: tinejdžeri danas rjeđe puše, piju, uzimaju teške droge ili ostaju trudni, a ti pokazatelji su pali za više od polovine. Rjeđe i rade, izlaze na sastanke i voze, što sve nosi male rizike. U isto vrijeme rastu depresija i anksioznost. Pelham oprezno kaže da je to zaključak, a ne dokaz, ali je teško zamisliti da slabija tolerancija na neizvjesnost nema veze s tim.

Britanska studija je pokazala da je između 1971. i 2010. udio roditelja koji dozvoljavaju sedmogodišnjacima da sami idu kući iz škole pao sa 80 na 6 odsto. A anksiozan roditelj je jedan od najjačih faktora rizika za anksiozno dijete. Američki glavni ljekar je 2024. izdao upozorenje o mentalnom zdravlju roditelja: anksioznost je prijavilo po 18 odsto tinejdžera i roditelja.

Izgubiti se sa sedam godina

Russell Shaw, nekadašnji direktor jedne škole u Vašingtonu, priča kako se 1970-ih, kao sedmogodišnjak, izgubio kraj igraonice i odlutao dok ga policija nije odvezla do roditelja. Tada mu je bilo strašno, a poslije se prisjećao: kad se sljedeći put desilo nešto slično, znao je da može da se snađe. Pita se šta znači odrastati s osjećajem da će nas neko uvijek spasiti.

Istraživačica Louise Barkhuus, koja se sa tehnologijom praćenja bavi od 2003, iskreno priznaje dilemu. Pratila je kćerku u metrou i kad bi ova poslala poruku da se izgubila, nije mogla da spusti slušalicu. Slaže se da djecu pretjerano nadziremo, ali ne zna kako da to prekine.

Provjeravanje je zamka

Psiholog Camilo Ortiz za ponovno provjeravanje kaže: “Odmah vam bude bolje, a onda vam opet zatreba.” Sam je jednom vidio da se kćerka nalazi usred šume, nije mogao da je dobije telefonom i kući je dojurio u paničnoj brzini. Aplikacija je pogriješila, a kćerka je bila u metrou.

Lenore Skenazy, koja je 2008. proslavila “free-range” roditeljstvo, primjećuje da roditelji tako ne dobijaju priliku da vježbaju puštanje djeteta, pa ni uvjerenje da se ono vraća živo i zdravo.

Life360 nudi besplatno osnovno praćenje, a dodatne funkcije za 9,99 do 24,99 dolara mjesečno. Reklama u kojoj majka pjeva o načinima na koje bi joj kćerka mogla da pogine, prema riječima Chrisa Hullsa, suosnivača, ismijava strahovanje, ali Skenazy kaže da ga normalizuje. Prema kompaniji, prosječan korisnik otvara aplikaciju pet puta dnevno.

Šta se može

Ortiz je razvio “terapiju nezavisnošću”: djeca sama dogovore i obave zadatke bez nadzora, poput vožnje autobusom ili odlaska u prodavnicu. Jedna devetogodišnjakinja, koja se bojala da spava u svom krevetu, odabrala je vožnju gradskim autobusom. Promašila je stanicu, našla odraslu osobu i vratila se. Te noći je prvi put zaspala u svom krevetu. To je jedan od četiri slučaja objavljena 2024. Roditelji, kaže Ortiz, često prvo pitaju: “Ali mogu li da ih pratim?”, a konačni cilj je da ne prate ništa.

Paschal je našla trik: aplikaciju je instalirala suprugu, pa može da pita za lokaciju u hitnom slučaju, ali ne i da provjerava stalno. Darleen Smith je jedanaestogodišnjoj kćerki dozvolila da ode sama u prodavnicu, apoteku, bioskop i da otvori štandove s limunadom, na kojima je zaradila preko 1.000 dolara. A Courtney Perrone je, kad su njene kćerke počele da same kupuju namirnice, vidjela kako se isto počelo dešavati u komšiluku.

Norme su ljudska stvar, zaključuje The Atlantic: stvorili smo ih mi, pa ih možemo i promijeniti.