Large banner
Život

Atelje, kist i kesten: Hedonizam po mjeri Miše Pećarića

[object Object]

Bila je jesen, ali bilo je veoma toplo. Na akademiji u Beogradu slikali smo dva penzionera koji su pozirali nagi, pa je zbog njih bila naložena vatra u peći. Nas su, bar u to doba, zaključavali, da ne lunjamo. Napolju je bilo 27 stepeni, a unutra je gorila vatra, bilo je prevruće. Otvorio sam one stare prozore, izašao i popeo se na fasadu. Vidio sam da mi neko maše iz dvorišta, pa sam, čim su otključali vrata, pobjegao u toalet, a poslije me je tražio prodekan akademije.

"Tada sam dobio prvi ukor i nadimak Bosanđeros".

Ovako se Mišo Pećarić, istaknuti banjalučki slikar, za HEDONIST magazin prisjetio studentskih dana i svoje naravi, koju je, kaže, imao zahvaljujući svom ocu, velikom banjalučkom umjetniku Žiki Pećariću, čovjeku koji nije potpisivao slike, tvrdeći da ih niko ne može kopirati.

"Dobio sam još par takvih ukora i poslije sedam-osam mjeseci napustio sam akademiju. Mislio sam da je sve protiv mene, nisam znao da se postavim. Bio sam prepotentan, razmažen, samouvjeren. Sva vrata u Banjaluci bila su mi otvorena, zahvaljujući ocu, tako da bih tu neku drugu stranu osjetio tek kada bih otišao na studije, u vojsku ili u Njemačku", priča Pećarić.

Sada je, kaže, druga priča, ali slikanje je i dalje njegov život. U Banjaluci ima svoj atelje, omiljeni kesten, ulicu i obližnji kafić. Talenat koji je naslijedio od oca njeguje, usavršava i živi od njega. Iako je, na nagovor oca, završio arhitekturu, da bi imao „siguran hljeb u ruci”, nije se njome bavio. Njegova sigurnost oduvijek je u kistu i bojama.

"Ne mogu da zamislim sebe bez kista i boje. Jednostvno mi je nezamislivo da ustajem u sedam ujutro i radim do četiri u nekoj kancelariji, bez obzira na količinu novca koju bi mi dali mjesečno. Taj robotizam za mene je nezamisliv. Oduvijek sam slikao i uživao u tome, mislim da sam rođen takav", priča ovaj slikar, poznat po emociji i toplini koja se vidi na njegovim slikama.

Mišo Pećarić
Mišo Pećarić

Izložba održana 2019. godine bila je omaž njegovom ocu, gdje su, pored Mišinih, bili izloženi i radovi njegovog oca, koje je ljubomorno čuvao. Osim što je Banjaluci dao još jednog talentovanog slikara, svog sina, Žika je za ovaj grad uradio mnogo toga.

O njegovim radovima pisali su Desanka Maksimović i Đuro Damjanović. Radio je ambleme banjalučkog piva „Nektar” i „Vitaminke”. Banjaluka ga dobro pamti i mnogo mu duguje. Zahvaljujući prezimenu Pećarić, po mnogima sinonimu za talenat, Banjaluka je jedan od malobrojnih gradova koji može da se pohvali da ima velike umjetnike oca i sina, slikare zbog kojih se za krajišku ljepoticu daleko čulo.

Iako Žika nije među nama, njegov sin i dalje radi, stvara i malo koga ostavlja ravnodušnim. Mišo je poznat po motivima žena i konja, detaljima koji oživljavaju djelo, emociji i toplini koju pokazuje na svojim slikama. Kaže da je perfekcionista i veliki emotivac. Voli da dokazuje sebi da uvijek može bolje i želi da se ljudi, ni manje ni više, oduševe onim na čemu je radio.

"Često mi kažu da moja slika izgleda kao fotografija. Međutim, napraviti sliku da izgleda kao fotografija stvar je zanata i vremena, a napraviti nešto sa emocijom, da dodirne nekoga ko to gleda, to je već korak više. Kada neko pogleda sliku i kaže da se zaljubio i da mora da je ima, to je ono pravo. To je dokaz mog rada", priča Pećarić.

Mišo Pećarić
Mišo Pećarić

Dokaz njegovog rada su i pozitivne kritike, brojne slike na zidovima kuća širom svijeta, kao i mnoge posjećene izložbe. Međutim, iako su iza njega veliko iskustvo, talenat i mnogo godina rada, trema još postoji, posebno kada radove predstavlja svojim Banjalučanima.

"Trema je najveća u Banjaluci. Dvanaest godina nisam živio u ovom gradu. Kada sam se vratio, otac me je nagovorio da postavim izložbu. Rekao je da sam dužan da prezentujem Banjaluci šta sam postigao, jer sam dijete ovog grada. Pošto sam malo lijen, trebao mi je podstrek, a on je znao kako da me nagovori, jer nije to jednostavno kao što se mnogima čini. Uvijek želiš da se prezentuješ što bolje, da impresioniraš ljude, a pritom da pokažeš tehniku i sve ostalo. Ja na slikama dajem svoju dušu, svoju intimu, i to ne jednoj osobi, nego masi ljudi koja gleda te slike", priča on.

Ovaj umjetnik kaže da ne zna kada možemo očekivati njegovu sljedeću izložbu i priliku da uživamo u onom što radi. Za to su, ističe, potrebne velike pripreme, tim ljudi koji će se pobrinuti za sve detalje, od muzike do svega ostalog, ali, pored svega, tu je i njegova nervoza.

"Kad vidim 200-300 ljudi koji gledaju u mene, a ja moram nešto da im kažem, automatski blokiram, kao srna iznenađena svjetlom farova automobila. Drugi misle da je moj posao lak. Kažu mi: 'Ti sjedneš, pustiš muziku, pijuckaš i slikaš.' Nije baš tako. Puno je tu neprospavanih noći, jer najbolje je raditi kada nema buke automobila i zvuka današnje svakodnevice, dakle noću. Kad drugi spavaju, ja radim, a kada oni idu na posao, ja idem u krevet", priča Pećarić.

Kad sve ide kako treba, slikanje je uživanje, a kad ne ide, onda je nešto sasvim drugo. Ipak, kad se sve sabere i oduzme, slikanje je neka vrsta njegove borbe. Međutim, koliko god borba ponekad bila teška, bez slikanja ne može. Najduže vrijeme koje je proveo bez kista bile su dvije-tri sedmice, jer više od toga nije mogao. Bilo je i blokada, ali, kako kaže, čim kistom povuče prvi potez po platnu, sve mu postaje lakše. Kistove i boje najradije bi nosio i na odmor.

Mišo Pećarić
Mišo Pećarić

"Kad je trebalo da idem na odmor u Italiju, na tri i po nedjelje, prva pomisao bila mi je da spakujem boje. Šta da radim toliko dana, ako ne mogu da slikam? Ako ne radim, zaspivam i budim se sa grižom savjesti. Mislim da za svoj odnos prema slikanju mogu da zahvalim ocu", kaže Mišo.

U urbanoj svakodnevici rijetko se dešava da neko uspije da spoji posao i zadovoljstvo, pa su malobrojni i ljudi koji uživaju u svom poslu, a jedan od njih je naš sagovornik. On uživa u svom poslu, svom ateljeu i slikanju. Ali to nije sve. Dugogodišnje iskustvo pomoglo mu je da nauči kako da uživa u životu, pa tako zna da uživa u malim stvarima, ali i onim malo većim.

"Što se tiče hedonizma, volim lijepe stvari. Obično su to skupe stvari, jer sve lijepo često je i skupo. Čuvena izreka kaže da nismo dovoljno bogati da kupujemo jeftine stvari. Volim lijepe žene, a imam i poroke. Dugo pušim cigarete i volim popiti pivo, volim tehniku, biljke, šah, volim rivalitet u svemu i svačemu i volim da se dokazujem", kaže Pećarić.

Voli i Banjaluku, grad u kojem je odrastao, njenu aleju i kesten koji vidi koz prozor i bez kojeg mu Banjaluka ne bi bila ista. Kaže da naveče, kada je lijepo vrijeme, voli da sjedi na terasi, gleda kesten i uživa u osjećaju pripadnosti ovom gradu.

Odličan primjer za to da hedonizam može da bude uživanje u malim stvarima jeste umjetnik sa bogatim iskustvom, koji je obišao mnoga mjesta, upoznao razne ljude, a opet ga, na kraju dana, srećnim čini uživanje na balkonu, pored kestena uz koji je odrastao.

Mišo Pećarić
Mišo Pećarić

Imamo li vremena za talente?

Pećarić ima školu slikanja. U svom ateljeu slikaju ljudi različitih uzrasta i genercija, među kojima, kaže, ima mnogo talenata.

"Starije generecije slikaju iz zabave, da se opuste. Ja im malo pomažem, uputim ih, i oni zaista uživaju. Međutim, među mlađima ima veoma talentovane djece", ističe Mišo.

Banjaluka ne prašta uspjeh

Mišin otac Žika tvrdio je da Banjaluka ne prašta uspjeh, a ni Mišo ne misli drugačije. Kaže da ko god se plasira ili pokuša da uspije svojim talentom na bilo kojem polju, automatski dobija kritike i bude vraćen u neku kutiju, da ne odskače od sredine.

"Banjaluka je jedna tipična sredina, nekako zavidljiva. Davno sam to osjetio. Zašto je tako? Ne znam. To je pitanje za neke analitičare", kaže Pećarić.

  • Piše: Tanja Vukomanović / HEDONIST
  • Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 02, 2020. godine
Mišo Pećarić HEDONIST 02
Mišo Pećarić HEDONIST 02