Zašto skupljamo stvari koje nam više ne trebaju: Psihologija kolekcionarstva

Ispostavlja se da taj impuls nije ni slaba volja ni sentimentalna slabost - to je jedan od najstarijih i najbolje istraženih obrazaca ljudskog ponašanja.

Soba čuda koja je prethodila muzeju

Poriv da se predmeti sakupljaju, klasifikuju i izlažu nije nastao sa Ebejem ili Pokemon karticama. U šesnaestom vijeku, evropski plemići i naučnici počeli su da sastavljaju takozvane wunderkammer - "sobe čuda" - prostorije ispunjene svime što je moglo izazvati osjećaj divljenja: fosilima, punjenim krokodilima, morskim školjkama, mehaničkim spravama, predmetima donesenim sa dalekih putovanja. Cilj nije bio samo posjedovanje, već pokušaj da se čitav svijet, u minijaturi, stavi u jednu prostoriju i time učini razumljivijim.

Ta opsesija klasifikacijom i posjedovanjem nije bila tek hir bogatih - ona je direktna prethodnica savremenog muzeja. Britanski muzej, jedna od najvećih svjetskih institucija posvećenih čuvanju predmeta, nastao je upravo iz lične zbirke ljekara i kolekcionara ser Hansa Sloana. Impuls da se sakuplja i sistematizuje svijet oko sebe, drugim riječima, ne samo da je star nekoliko vijekova - on je doslovno postavio temelje za to kako danas čuvamo istoriju.

Zadovoljstvo koje dolazi prije posjedovanja, ne poslije

Ono što savremena neuronauka otkriva o kolekcionarstvu često zvuči kontraintuitivno: najveće zadovoljstvo ne dolazi od posjedovanja predmeta, već od potrage za njim. Neuronaučnik Volfram Šulc je kroz seriju uticajnih istraživanja pokazao da neuroni koji luče dopamin ne reaguju najjače u trenutku kada dobijemo nagradu, već u trenutku kada je predviđamo - fenomen poznat kao "greška predviđanja nagrade". Drugim riječima, mozak najintenzivnije uživa u anticipaciji, ne u samom trenutku kada predmet konačno postane naš.

To objašnjava nešto što svaki ozbiljan kolekcionar prepoznaje: lov je često uzbudljiviji od samog ulova. Pretraživanje buvljaka, praćenje aukcije, čekanje da paket stigne poštom - svi ti trenuci iščekivanja aktiviraju centre zadovoljstva u mozgu jednako snažno, ako ne i snažnije, od trenutka kada predmet konačno stigne na policu. Upravo zato mnogi kolekcionari, potpuno iskreno, priznaju da ih nova stavka usreći na svega nekoliko dana, nakon čega pažnja ponovo prelazi na sljedeći predmet koji nedostaje.

Nedovršeno se pamti bolje od završenog

Dio objašnjenja zašto je baš nepotpuna kolekcija toliko snažan motivator leži u nečemu što psiholozi nazivaju Zajgarnik efekat - pojava, prvi put opisana 1927. godine, po kojoj ljudski um mnogo bolje pamti nezavršene zadatke nego one koje je okončao. Kolekcija kojoj nedostaje samo jedan komad da bi bila potpuna djeluje na mozak gotovo kao otvoreno pitanje koje vapi za odgovorom. Ta praznina, ne sama vrijednost predmeta, često je ono što kolekcionara tjera da nastavi tragati godinama nakon što je racionalan razlog za sakupljanje odavno nestao.

Predmet kao čuvar identiteta

Kolekcionarstvo rijetko ima veze isključivo sa samim predmetima. Češće je riječ o onome što ti predmeti predstavljaju - dio identiteta, uspomenu, dokaz pripadnosti nečemu većem od pojedinca. Odrasla osoba koja skuplja igračke iz osamdesetih ne kupuje plastiku; ona, u suštini, rekonstruiše sopstvenu dječiju sobu i, sa njom, verziju sebe koja je u toj sobi nekada živjela. Predmet postaje fizički dokaz sjećanja koje bi inače ostalo neopipljivo.

Ovaj mehanizam ima i evolucioni korjen. Ljudi su hiljadama godina bili nagrađivani za sposobnost da prepoznaju, prikupljaju i čuvaju resurse potrebne za preživljavanje. Isti neuronski sistem koji je nekada nagrađivao skupljanje hrane pred zimu danas se aktivira kada neko konačno pronađe nedostajuću marku za album ili rijetku ploču za koju je tragao godinama. Svrha se promijenila; mehanizam u mozgu ostao je gotovo identičan.

Gdje se kolekcionarstvo završava, a počinje nešto drugo

Ipak, postoji jasna granica između zdrave strasti i problematičnog ponašanja, i istraživanja pokazuju da je ta granica mnogo određenija nego što bi se moglo pretpostaviti. Ključna razlika između kolekcionarstva i patološkog gomilanja nije količina predmeta, već organizacija i namjera. Kolekcionar bira, sistematizuje i izlaže svoje predmete sa jasnim smislom za cjelinu. Osoba sa problemom gomilanja akumulira haotično, bez sposobnosti da odluči šta zadržati, a šta odbaciti, često na štetu sopstvenog svakodnevnog funkcionisanja. Prema dostupnim istraživanjima, između dva i pet odsto opšte populacije ispunjava kriterijume za dijagnozu poremećaja patološkog gomilanja - a čak i unutar te manjine, granica prema pravom kolekcionarstvu ostaje jasno definisana upravo tom organizacijom i namjerom, ne količinom predmeta. Za ogromnu većinu ljudi koji sebe smatraju kolekcionarima, ta strast ostaje izvor reda, zadovoljstva i smisla, ne haosa.

Zašto ipak čuvamo tu razglednicu

Vratimo se na dno te fioke. Razglednica koju čuvamo, iako je nikada nećemo ponovo pročitati, rijetko je zaista o samoj razglednici. Ona je fizički trag jednog trenutka, jedne verzije nas samih, jedne priče koja u našoj glavi još uvijek djeluje nezavršeno. Bacanje tog predmeta ne bi samo oslobodilo prostor u fioci - djelovalo bi, makar simbolično, kao zatvaranje jednog poglavlja za koje još nismo sigurni da smo spremni da ga zatvorimo. I zato, uprkos svakoj racionalnoj logici koja kaže suprotno, taj predmet ostaje tačno tamo gdje jeste - ne zato što nam još treba, već zato što nam govori ko smo bili, i to je, ispostavlja se, dovoljno dobar razlog da ga zadržimo.