Studio 54: Klub koji je trajao 33 mjeseca, a legendu gradi već pola vijeka

Zgrada na adresi 254 West 54th Street imala je dug život i prije Studija 54: sagrađena 1927. kao Gallo opera, kasnije je služila kao pozorište, kabare, a od četrdesetih godina kao CBS-ov televizijski studio u kojem su snimane brojne emisije. Kada je CBS sredinom sedamdesetih odlučio da proda prostor, Rubel i Šrejger, koji su prethodno vodili manji klub Enchanted Garden u Kvinsu, prepoznali su priliku da naprave nešto mnogo ambicioznije.

Za preuređenje su imali svega nekoliko sedmica i oko 400.000 dolara. Rezultat je bio klub u kojem gotovo ništa nije bilo statično - pokretna scenografija, promjenjiva rasvjeta, dim, vještački snijeg i niz vizuelnih efekata koji su se mijenjali tokom večeri, sve smješteno unutar pozorišne školjke koja je vijek ranije služila sasvim drugoj vrsti publike. Klub je odmah postao komercijalni fenomen: samo u prvoj godini rada ostvario je prihod od sedam miliona dolara, cifru koja bi danas, prilagođeno inflaciji, iznosila blizu trideset miliona.

Vrata koja su postala glavna atrakcija

Ono po čemu se Studio 54 najviše pamti nije bila muzika, već sistem ulaska. Rubel je svake večeri lično stajao ispred kluba i birao ko smije unutra, oslanjajući se isključivo na sopstveni utisak o gostu - stil, energiju, izgled - bez obzira na to da li je osoba bogata, poznata ili obična. Ni novac ni rezervacija nisu garantovali ulaz; neko ko je prethodne večeri prošao bez problema mogao je sljedeće ostati čekati ispred užeta. Šrejger je kasnije, u intervjuu za podkast Hospitality Design 2019. godine, objasnio filozofiju kluba jednostavno: "Htjeli smo samo ljude za žurku. Nije imalo veze sa bogatstvom, rasom, vjerom, bojom kože niti bilo čim sličnim."

Taj sistem stvarao je paradoks koji je publika, čini se, instinktivno razumjela: klub je istovremeno djelovao otvoreno i potpuno zatvoreno. Selekcija na vratima bila je jedna od najstrožih u istoriji njujorškog noćnog života, ali upravo je ta stroga selekcija, jednom kada bi gost prošao kroz nju, stvarala osjećaj pripadnosti nečemu rijetkom. Studio 54 nije prodavao ulaznicu. Prodavao je osjećaj da ste, makar na jednu noć, dio uskog kruga ljudi kojima je dozvoljeno da budu unutra.

Vorhol, Bijanka Džeger i moć jedne fotografije

Kroz klub su prolazila neka od najpoznatijih imena svog vremena - Endi Vorhol, Mik Džeger, Liza Minaeli, Elizabet Tejlor, Dejvid Bouvi, Mohamed Ali, Mihail Barišnjikov i deseci drugih iz svijeta filma, mode i muzike. Ali suština kluba nije bila u tome što su slavne ličnosti dolazile - bila je u tome što su dolazile na isti podijum sa ljudima koji nisu bili poznati nikome van svog kruga, stvarajući privremenu iluziju da društveni status, barem na parketu, prestaje da postoji.

Najpoznatija slika te epohe ostala je fotografija Bijanke Džeger kako ulazi u klub na bijelom konju - kadar koji je gotovo savršeno sažeo suštinu Studija 54: spektakl radi spektakla, bez potrebe za objašnjenjem ili razlogom. Rubel je intuitivno razumio nešto što će internet decenijama kasnije pretvoriti u pravilo: najbolji događaj je onaj o kojem svi pričaju, bez obzira na to koliko je ljudi zaista bilo prisutno da ga vidi uživo.

Kraj koji je stigao brže nego što je iko očekivao

Uspjeh kluba na kraju je postao i njegov najveći problem. U decembru 1978. godine, nakon što je Rubel novinarima izjavio da "samo mafija zarađuje više" od Studija 54, agenti Poreske uprave upali su u klub i pronašli gotovinu sakrivenu u vrećama za smeće, uključujući i iznose skrivene u plafonu Rubelove kancelarije. Istraga je utvrdila da su vlasnici sistematski utajili oko 2,5 miliona dolara neprijavljenog prihoda kroz šemu koju je sam Rubel opisivao kao "gotovina unutra, gotovina napolje, i pokupi višak".

Rubel i Šrejger su se u novembru 1979. izjasnili krivim za utaju poreza. Sudija Ričard Oven im je januara 1980. izrekao maksimalnu kaznu - po tri i po godine zatvora, kasnije skraćene na trinaest mjeseci, uz novčanu kaznu od 20.000 dolara svakom. Dozvola za točenje alkohola klubu nije obnovljena krajem februara 1980, čime je originalna era Studija 54 zvanično okončana - trajala je ukupno oko trideset i tri mjeseca. Klub je u novembru te godine prodat za 4,75 miliona dolara.

Život poslije zatvora - i poslije Rubela

Nakon izlaska iz zatvora početkom 1981, Rubel i Šrejger krenuli su različitim putevima. Šrejger je izgradio novu karijeru kao jedan od pionira koncepta modernog butik hotela, dok Rubel nije doživio da vidi koliko će legenda kluba narasti u narednim decenijama - preminuo je 1989. godine, u četrdeset petoj godini života, od komplikacija povezanih sa side. Sama zgrada je nastavila da mijenja identitet: klub je pod novim vlasnicima radio još nekoliko godina nakon 1981, da bi konačno zatvorio vrata 1986, nakon čega je prostor godinama kasnije ponovo pretvoren u pozorište, danas u vlasništvu Roundabout Theatre Company.

Zašto se klub koji je trajao manje od tri godine i danas pominje

Studio 54 nije izmislio ni disko muziku, ni noćne klubove, ni celebrity kulturu, ni ideju ekskluzivnog ulaska. Sve to je postojalo i prije njega. Ono što je Studio 54 uradio jeste da je sve te elemente spojio na jednom mjestu, u trenutku kada je Njujork sedamdesetih bio istovremeno grad u ozbiljnoj finansijskoj krizi i grad izuzetne umjetničke i društvene energije - kada je disko izlazio iz underground prostora, kada je moda postajala sve važniji dio popularne kulture, a slavne ličnosti počinjale da funkcionišu kao mediji za sebe.

Danas gotovo svaki noćni klub ima selekciju na vratima, VIP prostor, fotografisanje i sadržaj namijenjen društvenim mrežama. Studio 54 nije imao ništa od toga u smislu u kojem to danas podrazumijevamo - nije imao ni Instagram, ni influensere u savremenom značenju te riječi. Imao je Rubela koji je lično odlučivao ko ulazi, Vorhola u publici, Bijanku Džeger na konju, i dovoljno ljudi ispred ulaza da je i samo čekanje u redu postalo dio te večeri. Trideset i tri mjeseca rada bilo je dovoljno da klub postane sinonim za čitavu jednu eru njujorškog noćnog života - dokaz da je ono najteže za kupiti u istoriji zabave, ironično, uvijek bilo nešto naizgled najjednostavnije: sam ulazak.