Zagonetka koju Italija ne može da riješi: Zašto Balkan voli Dilana Doga više od ostatka svijeta

To nije retoričko pitanje. To je zagonetka kojom su se bavili i italijanski kritičari i balkanski akademici, bez jasnog odgovora. Zagor, Teks Viler, Marti Misterija i Dilan Dog, svi iz iste izdavačke kuće Serđo Boneli Editore, pronašli su ogromnu, vjernu publiku na kioscima bivše Jugoslavije, dok u Njemačkoj, Francuskoj ili Velikoj Britaniji ti isti naslovi nikada nisu uspjeli da se ukorijene na sličan način.

Reper koji piše uvodnike za horor strip

Najbolji dokaz koliko je ta veza duboka nije statistika prodaje, već ko danas uređuje Dilana Doga na srpskom jeziku. Posao urednika izdanja "Veseli četvrtak", koje od 2008. godine redovno objavljuje stripove na srpskom i do danas je stiglo do 243. epizode redovne serije, obavlja Marko Šelić Marčelo - reper, pisac i jedna od najprepoznatljivijih figura beogradske muzičke i književne scene. Marčelo piše uvodne tekstove za svaku epizodu, upućujući čitaoce na filmske, muzičke i filozofske reference skrivene unutar priča, od ploča koje Dilan sluša do knjiga koje drži u ruci u pojedinim kadrovima.

Prema Marčelovim riječima, tajna Dilanove privlačnosti leži u njegovoj namjernoj nesavršenosti - crti karaktera koju mu je tvorac Ticijano Sklavi usadio već u prvim brojevima, a koja se vremenom produbljivala. Lik iz prve epizode je, kaže Marčelo, bio znatno samopouzdaniji nego Dilan kakvog čitaoci poznaju danas; Sklavi ga je vrlo brzo "očovječio", dodajući mu strahove, neuspjehe u ljubavi i sveprisutnu nesigurnost koja je čitaocima učinila lik stvarnijim od savršenih superheroja koji su dominirali tržištem.

Teorija o vampirima koja možda objašnjava sve

Jedno od objašnjenja koje kruži među akademskim posmatračima ovog fenomena tiče se nečega mnogo dubljeg od marketinga ili distribucije: moguće je da velika popularnost Dilana Doga u Srbiji i regionu duguje nešto i vlastitoj, mnogo starijoj tradiciji vjerovanja u vampire i natprirodna bića, duboko ukorijenjenoj u folkloru ovog prostora. Balkan, za razliku od većine zapadne Evrope, nikada u potpunosti nije "racionalizovao" svoje noćne strahove - priče o vukodlacima, vampirima i bićima koja vrebaju iz mraka ostale su dio usmene tradicije mnogo duže nego na zapadu kontinenta. Strip čiji glavni junak svakodnevno hvata u koštac upravo sa takvim bićima, u atmosferi vječne izmaglice i raspadajućih londonskih ulica, možda je jednostavno pao na plodnije tlo ovdje nego u racionalnijim, manje sujevjernim društvima.

Ovo ostaje teorija, ne dokazana činjenica - ali je dovoljno uvjerljiva da je ozbiljni komentatori i dalje ponavljaju, čak i bez konačnog objašnjenja zašto se baš boelijevski stripovi, od svih svjetskih izdanja, nisu na sličan način ukorijenili bilo gdje drugo van matične Italije.

Čovjek koji je htio da piše o strahu od svakodnevice

Ticijano Sklavi, rođen 1953. u malom mjestu Broni kod Pavije, kao sin učiteljice i opštinskog službenika, stripu je pristupio sa idejom koja se kosila sa tadašnjim standardima žanra. Dok je horor u to vrijeme uglavnom značio čudovišta i nadnaravne prijetnje, Sklavi je htio strip koji bi, iza svake nadnaravne priče, zapravo govorio o mnogo prizemnijim, ljudskim strahovima - usamljenosti, otuđenosti, nesigurnosti u sopstveno mjesto u svijetu. Lik je prvobitno trebalo da bude smješten u Americi; tek naknadno je radnja premještena u London, na izmišljenu Krejven Roud broj sedam, adresu koja je danas podjednako poznata čitaocima od Milana do Beograda.

Ime je pozajmio od velškog pjesnika Dilana Tomasa, dok je prezime došlo iz naslova romana Mikija Spilejna "Dog figlio di..." - radni naziv koji je Sklavi inače koristio za sve svoje još neoblikovane likove, prije nego što bi im dao konačan identitet. Za izgled lika, Sklavi se inspirisao britanskim glumcem Rupertom Everetom, kojeg je upravo vidio u filmu "Another Country" - izbor koji je postao toliko upečatljiv da je sam Everet godinama kasnije glumio u filmskoj adaptaciji Sklavijevog romana "Dellamorte Dellamore", djela koje je u mnogočemu poslužilo kao koncepcijski prethodnik Dilana Doga.

Umberto Eko i strip koji se čitao kao Biblija

Prvi broj, "Zora živih mrtvaca", pojavio se na italijanskim kioscima 26. septembra 1986. godine, sa scenariom Sklavija, crtežom Anđela Stana i naslovnicom Klaudija Vile. Prodaja je u početku bila toliko slaba da je, prema pričama iz izdavačke kuće, Serđo Boneli razmišljao da obavijesti Sklavija o mogućem otkazivanju serijala - odluku je, srećom po istoriju evropskog stripa, u posljednji čas odložio. Već prije stotog broja, Dilan Dog je po prodaji prestigao i samog Teksa Vilera, dugogodišnjeg šampiona italijanskog tržišta, čime je Boneli izdavačka kuća otkrila da je pridobila potpuno novu publiku, uz onu tradicionalnu.

Jedan od najneobičnijih obožavalaca stripa bio je italijanski filozof i semiolog Umberto Eko, koji je izjavio da može danima čitati Bibliju, Homera i Dilana Doga a da se ne zamori. Sklavi i crtač Bruno Brindizi mu se odužili tako što su u 136. broju, "Lassù qualcuno ci chiama", uveli lik po imenu Humbert Coe, očiglednu posvetu filozofu čije je oduševljenje stripom značajno doprinijelo tome da Dilan Dog, i strip uopšte, pređe granicu žanrovske zabave i počne da se posmatra kao ozbiljan kulturni fenomen.

Četrdeset godina kasnije, isti grad, nova generacija

Danas, u avgustu 2026. godine, katalog redovne serije stigao je do 480. broja, bez prekida kontinuiteta od 1986. godine - rijetkost u izdavaštvu bilo koje vrste. Sergio Boneli Editore je za ovogodišnji jubilej pripremio godišnji program proslava, uključujući i pozorišnu predstavu "Dylan Dog. Horror Show", koju je, zajedno sa Nikolom Rusom, napisao i sam Sklavi.

Ono što izdvaja ovu proslavu od tipičnog nostalgičnog slavlja jeste podatak koji uredništvo u Italiji posebno ističe: čitaoci koji su Dilana otkrili kao tinejdžeri osamdesetih i devedesetih danas ga kupuju zajedno sa sopstvenom djecom. Ista priča, u manjem razmjeru ali jednakoj emotivnoj težini, ponavlja se i u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu - gdje izdavačke kuće Veseli četvrtak i Ludens već skoro dvije decenije vjerno prate italijanski raspored izlaženja, isporučujući istu priču istoj, sada već trogeneracijskoj publici.

Možda baš u tome leži najpoštenije objašnjenje balkanske zagonetke sa početka ovog teksta. Nije važno da li je razlog u vampirskom folkloru, u nostalgiji za devedesetim, ili prostoj slučajnosti izdavačke distribucije tokom raspada Jugoslavije. Dilan Dog je na ovim prostorima prestao da bude samo italijanski uvozni proizvod. Postao je dio porodičnog rituala - strip koji roditelji prepuštaju djeci na čitanje, baš onako kako je i sam lik, već četiri decenije, prepuštan iz broja u broj, iz generacije u generaciju, bez ijednog prekida.

• Piše: Ognjen Tešić / HEDONIST