Napravljeno za nekoliko sekundi: Šta vrijedi ljudsko kada sve može vještačka inteligencija

Oktobra 2018. godine, u njujorškoj aukcijskoj kući Christie’s, čekić je pao na 432.500 dolara za portret zamućenog čovjeka u tamnom odijelu, kojeg niko nije naslikao. Procjena je bila između sedam i deset hiljada dolara. Platno “Edmond de Belamy” nastalo je pomoću algoritma, a umjesto potpisa u donjem desnom uglu stoji dio matematičke formule na kojoj taj algoritam počiva.

Bio je to prvi put da je veliki aukcijski dom prodao djelo vještačke inteligencije, i prvi put da je jedna formula zamijenila ime umjetnika. Još jedna ironija stigla je kasnije: kod koji je stvorio sliku u velikoj mjeri je preuzet iz otvorenog koda mladog programera Robija Barata, koji nije bio među onima koji su zaradili. Osam godina poslije, taj portret djeluje kao igračka iz prethodnog doba. Pitanje koje je otvorio nije zastarjelo.

Nagrade, skandali i pjesma koju Drejk nije otpjevao

Poslije portreta stigla je serija pitanja na koja niko nije imao spreman odgovor. Na državnom sajmu u Koloradu 2022. godine prvu nagradu u kategoriji digitalne umjetnosti osvojio je rad “Théâtre D’opéra Spatial”, napravljen pomoću programa Midjourney. Godinu kasnije fotograf Boris Eldagsen odbio je nagradu Sony World Photography Awards za sliku koja uopšte nije bila fotografija, nego proizvod vještačke inteligencije; rekao je da je želio da provjeri jesu li takvi konkursi spremni na ono što dolazi. Nisu bili.

U aprilu 2023. internetom se proširila pjesma “Heart on My Sleeve”, u kojoj su glasovi Drejka i The Weeknda bili generisani, a ne snimljeni. Slušaoci su je dijelili milionima puta prije nego što je uklonjena sa striming platformi po prijavi izdavačke kuće. Nijedan od dvojice pjevača nije otvorio usta.

Prosjek koji izgleda kao savršenstvo

Ono što je u svemu tome najzanimljivije nije koliko je rad uvjerljiv, nego zašto je uvjerljiv. Jezički i slikovni modeli uče šta je vjerovatno: koja riječ slijedi, koja boja stoji pored koje, kako zvuči refren koji ljudi vole. Rezultat je nešto što izgleda kao najbolji mogući prosjek.

Originalnost je, međutim, upravo suprotno od vjerovatnog. Istraživanje objavljeno 2024. u časopisu Science Advances pokazalo je zanimljivu stvar: priče napisane uz pomoć ideja vještačke inteligencije pojedinačno su ocijenjene kao kreativnije, ali su, uzete zajedno, bile međusobno sličnije. Svaki autor je dobio malo bolji tekst, a svi zajedno su dobili manje različitosti. Mašina je, ukratko, odličan alat za podizanje donjeg praga, ali sama po sebi teži sredini.

Već smo to prošli

Strah da će tehnologija ubiti zanat star je koliko i tehnologija. Pjesnik i kritičar Šarl Bodler je 1859. godine fotografiju proglasio utočištem za slikare koji nisu uspjeli da završe školovanje. Slikarstvo je preživjelo, a mnogi tvrde da ga je upravo fotografija oslobodila obaveze da vjerno prikazuje svijet, pa se okrenulo onome što aparat nije mogao.

Priča o satovima je još pouzdanija. Kvarcni mehanizam sedamdesetih je napravio sat koji je tačniji od bilo kojeg mehaničkog, a košta sitniš. Švajcarska industrija izgubila je velik dio radnih mjesta. A onda se desilo nešto što niko nije planirao: mehanički satovi, skuplji, sporiji i manje tačni, postali su luksuz. Kupuje se upravo ono što je mašina učinila nepotrebnim, jer se u njemu čuva trag ruke i vremena.

Zakon traži ruku

Zanimljivo je gdje su društvo i pravo povukli liniju. Američki Biro za autorska prava više puta je zauzeo stav da djelo koje nema ljudskog autora ne može dobiti autorsku zaštitu, nego da je za nju potreban čovjek koji je u stvaranje unio stvarni kreativni doprinos. Slično se desilo u Holivudu 2023. godine: scenaristi su štrajkovali 148 dana, a jedan od ključnih rezultata bio je ugovor koji propisuje da materijal koji generiše vještačka inteligencija ne može biti smatran književnim djelom niti se njegovim autorom može nazvati mašina.

Drugim riječima, tamo gdje je bilo novca i odgovornosti, tražio se čovjek. Ne zato što je bolji, nego zato što neko mora da bude potpisnik.

Ono što se ne može proizvesti za nekoliko sekundi

Ako tehničku vještinu mašina može da proizvede, ostaje nešto što joj je teže ukrasti: to da je neko ulagao vrijeme, rizik i sebe. Više eksperimenata pokazuje da ljudi isto djelo ocjenjuju slabije kada im se kaže da ga je napravila vještačka inteligencija. Ne zato što je lošije, nego zato što im je, očito, važno da iza njega stoji neko ko je mogao da pogriješi.

Svako ko je ikada slušao sevdalinku u kafani u kasne sate zna da razlika nije u tonu. Mašina može napisati stihove o rastanku i uklopiti ih u melodiju koja će nas uvjerljivo rastužiti. Ali sevdah ne pjeva ono što je savršeno. Pjeva ga neko ko je nekoga izgubio, a to se u publici čuje čak i kad ne zna tu priču.

Možda je zato pitanje s početka pogrešno postavljeno. Ne radi se o tome šta ljudi još mogu da rade bolje od mašine. Mašina će u mnogo čemu biti bolja, brža i jeftinija. Pitanje je šta nam je ikada bilo važno u tuđem radu osim rezultata.

Na portretu iz 2018. potpis je bio formula. Sljedeći put kad pred nekim djelom budemo tražili potpis, moguće je da nećemo tražiti ime, nego nekoga ko će stati iza njega.

• Piše: Ognjen Tešić / HEDONIST