Politikin zabavnik: Časopis koji je naučio generacije da budu radoznale

Za generacije čitalaca postao je dio lične istorije, porodičnog rituala i kulturnog pamćenja, a njegova gotovo devet decenija duga priča otvara zanimljivo pitanje: kako je jedno papirno izdanje uspjelo da preživi eru u kojoj je internet trebalo da mu oduzme razlog za postojanje?

Kada je prvi broj stigao na kioske 28. februara 1939. godine, svijet je izgledao potpuno drugačije. Televizija još nije bila dio svakodnevnog života, radio je bio jedan od glavnih prozora prema svijetu, a novine i časopisi imali su moć koju danas teško možemo zamisliti. Ipak, ideja iza novog lista bila je iznenađujuće savremena: spojiti strip, priču, nauku, istoriju, zanimljivosti i zabavu u publikaciju koja će biti dovoljno ozbiljna da nešto nauči čitaoca, ali dovoljno razigrana da ga nikada ne zamori.

Upravo ta kombinacija postala je njegov zaštitni znak.

Ime koje su izabrali čitaoci

Ime nije smislila redakcija. „Politika“ je krajem 1938. raspisala konkurs i pozvala čitaoce da predlože naziv novog lista sa romanima, pričama i stripovima. Stiglo je više od 35.000 prijedloga, a „Politikin zabavnik“ našao se u približno petini pristiglih odgovora. Prva nagrada pripala je devetogodišnjoj Antoniji Savić iz Novog Sada, nakon izvlačenja među prijedlozima koji su nosili isto ime.

Prvi broj imao je svega 12 stranica i izlazio je dva puta sedmično, utorkom i petkom. Već tada je njegov koncept bio širi od onoga što bi se moglo očekivati od publikacije namijenjene mlađoj publici. Stripovi su dijelili prostor sa književnošću, zanimljivostima, pričama o svijetu i tekstovima koji su čitaoca pozivali da zaviri izvan granica svakodnevice. Među važnim saradnicima bio je i Đorđe Lobačev, jedan od umjetnika koji će snažno obilježiti vizuelni identitet ranog „Zabavnika“.

Časopis je brzo premašio tiraž od 40.000 primjeraka, što je za tadašnje prilike bio izuzetan rezultat. Njegov prvi život, međutim, bio je kratak. Rat je prekinuo izdavanje, a posljednji predratni broj objavljen je 4. aprila 1941. godine.

Sedam godina kasnije, „Zabavnik“ se vratio.

Drugi početak i generacija koja je čekala

Petog januara 1952. godine časopis je ponovo stigao do čitalaca, sada kao nedjeljnik. Ono što će postati jedan od njegovih najvažnijih perioda tek je dolazilo.

Velika prekretnica dogodila se 1968. godine, kada je „Politikin zabavnik“ prešao u magazinski format i počeo da izlazi u punom koloru. Upravo tada dobija izgled koji će decenijama ostati prepoznatljiv velikom broju čitalaca. To nije bila samo tehnička promjena. Bio je to trenutak u kojem je časopis pronašao formu dovoljno modernu da može da se prenese kroz nove generacije, a da pri tome ne izgubi ono zbog čega je bio poseban.

Strip je ostao jedan od njegovih temelja, ali „Zabavnik“ nikada nije dozvolio da ga strip potpuno definiše. Njegov pravi sadržaj bila je radoznalost.

Čitalac je mogao da pređe sa avanture strip junaka na tekst o drevnim civilizacijama, sa istorijske priče na prirodne fenomene, a zatim na neku gotovo nevjerovatnu činjenicu iz svakodnevnog svijeta. Ta raznovrsnost nije djelovala kao urednička konfuzija. Naprotiv, bila je pažljivo složena tako da svaka nova stranica otvori vrata prema nečemu drugom.

„Za sve od 7 do 107“

Jedna od najdugovječnijih ideja „Zabavnika“ sačuvana je u njegovom poznatom određenju: „Za sve od 7 do 107 godina.“ Duh te rečenice možda najbolje objašnjava zašto časopis nikada nije sasvim pripadao samo dječijem svijetu.

Roditelj je mogao kupiti broj zbog djeteta, a zatim ga zadržati kod sebe zbog teksta o istoriji. Dijete je moglo početi čitanje zbog stripa, a završiti ga pričom o nekoj udaljenoj zemlji, životinji ili naučnom fenomenu. Granica između dječijeg i odraslog čitaoca bila je namjerno zamagljena.

U tome je „Zabavnik“ bio mnogo bliži dobro osmišljenom magazinu nego klasičnom dječijem listu. Njegov cilj nije bio samo da zabavi dijete, već da mu pokaže koliko je svijet veliki.

Rubrike koje su postale dio jezika

Neke stvari u „Zabavniku“ nisu samo preživjele decenije nego su postale dio kolektivnog sjećanja. Rubrike „Verovali ili ne“ i „Jeste li već čuli da...“ spadaju među najstarije i prisutne su još od početaka lista. Njihova privlačnost počivala je na jednostavnom uredničkom principu: kratka informacija treba da izazove dovoljno radoznalosti da čitalac poželi da sazna još nešto. To je, zanimljivo, princip koji danas savršeno funkcioniše na internetu.

Naslovi koji obećavaju neobičnu činjenicu, kratke priče koje iznenađuju i sadržaj koji se lako dijeli postali su temelj digitalnih medija. „Zabavnik“ je tu logiku koristio mnogo prije nego što je iko mogao pretpostaviti da će ekran jednog dana zamijeniti kiosk.

Vrijeme kada je „Zabavnik“ bio masovni fenomen

Današnjoj publici možda je najteže objasniti koliki je kulturni prostor ovaj časopis nekada zauzimao. Najveći prosječni tiraž dostigao je 1976. godine, kada je iznosio čak 345.910 primjeraka. To nije bila samo uspješna prodaja jednog časopisa, već dokaz da je „Zabavnik“ postao zajedničko iskustvo ogromnog broja ljudi.

Njegovi čitaoci odrastali su uz iste stripove, iste rubrike i iste ilustracije. O nekim pričama razgovaralo se u školama, među prijateljima i u porodici. Časopis je imao ono što današnji digitalni sadržaji rijetko mogu da imaju u istoj mjeri: zajednički trenutak čitanja.

Jedan broj stigao bi u petak, a njegova priča nastavila bi da živi danima.

Veliki ilustratori i prepoznatljiv svijet na papiru

Istorija „Politikinog zabavnika“ ne može se ispričati bez njegovih ilustratora. Đorđe Lobačev ostavio je dubok trag još u prvim godinama lista, a kroz decenije su se smjenjivali brojni autori čiji su crteži postali gotovo jednako važni kao tekstovi koje su pratili. Među njima su bili i Lazo Sredanović, autor „Dikana“, kao i čitav niz umjetnika koji su svojim različitim stilovima stvarali vizuelni svijet časopisa. Na izložbi posvećenoj ilustratorima „Politikinog zabavnika“ 2007. godine predstavljeno je 367 radova 104 umjetnika. To je važan dio njegove istorije, jer „Zabavnik“ nikada nije bio samo medij koji prenosi informacije. On je učestvovao u oblikovanju ukusa.

Generacije djece upravo su preko njegovih stranica prvi put naučile da ilustracija može biti umjetnost, da strip može imati ozbiljnu priču i da naučni tekst ne mora izgledati kao školska lekcija.

Šta je internet trebalo da promijeni

A onda je stiglo nešto što je promijenilo gotovo svaki dio čitalačkog iskustva. Internet je učinio dostupnim ono što je nekada bilo skriveno iza uredničkog izbora, biblioteke ili enciklopedije. Ako želite da vidite kako izgleda određena životinja, ne morate čekati sljedeći broj. Ako vas zanima rimska istorija, ne morate tražiti knjigu. Ako želite strip, priču ili fotografiju nekog udaljenog mjesta, sve je nekoliko dodira udaljeno.

U tom svijetu „Politikin zabavnik“ je na prvi pogled izgubio svoju najveću prednost. Ali dogodilo se nešto zanimljivije. Internet je učinio informaciju beskonačnom, dok je „Zabavnik“ ostao urednički ograničen. I upravo u tome je njegova savremena vrijednost. Kada otvorite internet, pred vama se nalazi gotovo sve. Kada otvorite dobar magazin, neko je prije vas napravio izbor. To je ogromna razlika.

„Zabavnik“ ne mora da bude brži od Googlea. Ne mora da ima više informacija od interneta. Njegova vrijednost nalazi se u tome što određenu informaciju pretvara u priču, daje joj kontekst i stavlja je pored druge priče koju možda sami nikada ne biste potražili. Internet odgovara na pitanje koje ste postavili. Dobar časopis ponekad vam postavi pitanje koje niste ni znali da želite da čujete.

Nostalgija nije dovoljna

Lako je njegov opstanak objasniti nostalgijom. I ona je nesumnjivo važna. Mnogi današnji čitaoci prvi su primjerak dobili od roditelja, kupovali ga kao djeca ili ga povezali sa nekim periodom života koji se više nikada neće vratiti. Ali nostalgija sama po sebi nije dovoljno snažan poslovni model da bi časopis opstao gotovo devet decenija.

Da bi se preživjelo toliko dugo, potrebno je nešto više. Potrebna je sposobnost da se mijenjate bez odricanja od vlastitog identiteta. „Politikin zabavnik“ upravo je to radio. Mijenjao je format, tehnologiju štampe, teme, generacije autora i način na koji komunicira sa publikom, ali je zadržao osnovnu ideju: znanje može biti zabavno, a zabava može biti inteligentna.

Čak su i društvene mreže postale dio njegovog života. Još prije više od decenije „Zabavnik“ je imao veoma snažnu Facebook zajednicu, koja je u vrijeme obilježavanja 75. godišnjice brojala više od 267.000 lajkova. Zanimljivo je da je Facebook stranicu prvobitno pokrenuo jedan čitalac, nakon čega je ona postala dio zvaničnog prisustva lista na mreži.

To je možda jedan od najljepših detalja u cijeloj priči. Čitaoci nisu samo kupovali „Zabavnik“, već su ga, u određenom smislu, nastavili stvarati.

Papir koji je pronašao svoje mjesto u digitalnom svijetu

Danas „Politikin zabavnik“ više ne mora da bira između papira i ekrana. Savremeni medijski prostor omogućio je da štampano izdanje ostane predmet rituala, kolekcionarstva i fizičkog čitanja, dok digitalni kanali omogućavaju dostupnost, komunikaciju sa publikom i produžavanje života sadržaja.

To je zapravo model koji koriste i mnogi veliki svjetski magazini: papir više nije jedini način čitanja, ali upravo zbog toga postaje nešto vrijednije. Kada je sve digitalno, fizički predmet dobija novu vrstu privlačnosti. Papir se ne skroluje, naslovnica se ne učitava, stranica se ne „refreshuje“. Časopis ostaje na stolu, može mu se vratiti, može se sačuvati i jednog dana pronaći među starim stvarima.

Tada prestaje da bude samo medij, postaje predmet sjećanja.

Časopis koji nije pokušao da postane internet

Možda je upravo tu odgovor na pitanje kako je „Politikin zabavnik“ preživio digitalnu revoluciju. Nije pobijedio internet, nije ni pokušao. Umjesto toga, sačuvao je ono što internet ne može potpuno da zamijeni: urednički izbor, fizički doživljaj, ilustraciju, kontinuitet, ritual i osjećaj da čitalac pripada jednoj priči koja traje mnogo duže od jednog klika.

Istovremeno je prihvatio nove načine komunikacije i nastavio da se obraća generacijama koje odrastaju uz ekrane. „Politikin zabavnik“ i danas izlazi kao nedjeljnik, dok se izdanje „Politike“ i sadržaji povezani sa njenim digitalnim izdanjima nude i u elektronskom obliku. To je možda najbolja ilustracija njegove dugovječnosti: nije preživio zato što je ostao isti, već zato što se mijenjao dovoljno da ostane svoj.

• Piše: Ognjen Tešić / HEDONIST