Izgubljeni ključ: Zašto ne pamtimo prve godine života

Pokušajte da se sjetite svoje najranije uspomene. Većina ljudi će doći do dvorišta, kuhinje ili neke sobe iz doba kad su imali tri ili tri i po godine. Tako pokazuju decenije istraživanja: u najvećem pregledu prvih sjećanja ikad rađenom, sa 6.641 ispitanikom, prosječna starost najranije uspomene bila je 3,2 godine.

U istom pregledu je, međutim, 38,6 odsto ljudi tvrdilo da im je prva uspomena iz doba kad su imali dvije godine ili manje, a njih 893 da je iz prve godine života. Autori studije smatraju da su mnoge od tih uspomena izmišljene: sklop sačuvanih fragmenata i znanja iz porodičnih priča ili fotografija, a onaj ko ih se “sjeća” ne zna da su fikcija. Moguće je, dakle, da vaša najranija uspomena nije uspomena.

Freud i prvi osumnjičeni

Pojava ima ime od 1905, kad ga je dao Sigmund Freud u radu o teoriji seksualnosti. Po njemu, odrasli potiskuju najranije uspomene jer su po sadržaju neprikladne. Nauka je tu ideju odavno odbacila: nema dokaza o aktivnom potiskivanju.

Problem su, međutim, primijetili i prije njega. Krajem 19. vijeka Caroline Miles (1893) i Victor i Catherine Henri (1895) pitali su odrasle za najraniju uspomenu, a odgovori su se gomilali oko treće godine.

Zaborav počinje kasnije nego što mislimo

Dugo se pretpostavljalo da mala djeca jednostavno ne mogu da stvaraju trajne uspomene. Patricia Bauer sa Univerziteta Emory i Marina Larkina pokazale su da to nije tačno. Snimale su 83 trogodišnjaka dok su s roditeljima pričali o događajima iz posljednjih mjeseci, poput izleta u zoološki vrt ili rođendana. Kad su ih poslije ponovo ispitale, djeca od pet do sedam godina sjećala su se više od 60 odsto tih događaja, a osmogodišnjaci i devetogodišnjaci manje od 40 odsto. Autorke zaključuju da se zaborav odraslog tipa uspostavlja oko sedme godine.

Zaborav, dakle, nije praznina: uspomena je postojala, pa nestala. Roditelji koji su pratili djetetov tok razgovora izvlačili su iz trogodišnjaka bogatija sjećanja.

Beba koja šutira

Da bebe pamte, znalo se i ranije, ali ne onako kako mi pamtimo. Carolyn Rovee-Collier je decenijama radila s tromjesečnom djecom koja su naučila da šutiranjem pokreću lutku iznad kolijevke, jer im je za nogu bila vezana traka.

Poslije šest do osam dana bebe su prestajale da šutiraju, pa se činilo da su zaboravile. Ali kratka podsjetnica, gledanje kako se lutka sama pokreće, vraćala je naučeno gotovo u potpunosti. Sjećanje, dakle, nije nestalo, samo se nije dalo dozvati.

Beba u skeneru

Pravi proboj stigao je u martu 2025, kad je tim sa Univerziteta Yale objavio rad u časopisu Science. Tristan Yates i Nick Turk-Browne snimali su magnetnom rezonancom budne bebe, što je izuzetno teško jer se djeca vrpolje: tim je morao odraditi stotine sesija, a mnoge snimke su zbog pokreta bile neupotrebljive. U studiji je učestvovalo 26 beba starosti od 4 do 25 mjeseci. Svakoj su pokazivane nove fotografije lica, predmeta i prizora po dvije sekunde. Poslije su im pokazivane parovi slika, jedna viđena, jedna nova, a mjeren je pogled: djeca duže gledaju ono što prepoznaju.

Rezultat: što je hipokampus bio aktivniji dok je beba prvi put gledala sliku, to je ona duže gledala istu sliku poslije. Najjači signal bio je u zadnjem dijelu hipokampusa, istom onom koji odrasli koriste za epizodna sjećanja, i bio je izraženiji kod beba starijih od 12 mjeseci. Tako se pokazalo za 11 od 13 starijih beba, a ne i kod mlađih od godinu dana. Dotad je prevladavalo mišljenje da je hipokampus u ranom djetinjstvu jednostavno nezreo da uopšte pravi takva sjećanja. Studija pokazuje da ne mora biti tako: od otprilike prve godine života hipokampus može da zapiše pojedinačno iskustvo.

Granice tog nalaza vrijedi znati. Mjerila se prepoznatljivost slika, a ne prisjećanje događaja. Za bebe mlađe od godinu dana studija ne tvrdi ništa. I niko još ne zna da li takva sjećanja opstaju do odrasle dobi. Turk-Browne priznaje da za rad nema praktične primjene, osim što pokazuje da bebe od oko godinu dana već pamte. Njegov tim sada provjerava da li djeca prepoznaju snimke iz sopstvene perspektive iz doba kad su bila bebe, a prvi, preliminarni rezultati sugerišu da sjećanja traju do predškolskog uzrasta, pa blijede.

Izgubljeno, ali ne izbrisano

Ako bebe zapisuju, zašto ne čitamo? Najjače tragove daju eksperimenti na životinjama. Axel Guskjolen, Sheena Josselyn i Paul Frankland pokazali su 2018. da mladunci miša zaboravljaju strah vezan za neko mjesto, ali da se to sjećanje može vratiti: kad su istraživači svjetlošću stimulisali nekadašnje “ćelije sjećanja” u hipokampusu, miševi su se prisjećali i do tri mjeseca poslije treninga. Slično su pokazali Alberini i saradnici na pacovima: naučeno u dobi koja odgovara dječjoj amneziji ostaje u latentnom obliku, a kasniji podsjetnik ga obnavlja. Kasniji radovi su sjećanje čak i trajno vratili.

Jedna hipoteza traži uzrok u tome što mladi hipokampus stalno stvara nove neurone, a oni prepisuju postojeće veze: kod mladunaca miša, smanjenje tog procesa usporilo je zaboravljanje. Turk-Browne pretpostavlja i drugi razlog: hipokampus možda ne dobija odgovarajuće “pojmove za pretragu”, jer je sjećanje zapisano u uslovima koji se ne poklapaju s onim kako ga odrasli traže.

Šta to znači

Rani doživljaji ostavljaju trag i kad ih se ne sjećamo: ispitivanja na životinjama pokazuju da iskustva iz tog perioda utiču na kasnije ponašanje. Turk-Browne je posebno zainteresovan za mogućnost da bi se takvi fragmenti jednog dana mogli ponovo aktivirati u odrasloj dobi.

Zasad su to miševi, pacovi i beba koja duže gleda sliku koju je već vidjela. Ali ako životinje govore istinu, naše prve godine nisu izgubljene. Samo ne znamo gdje smo ostavili ključ.