Deset boja, deset trenutaka koje nosimo u glavi

Evo deset boja, deset nasumičnih slika koje se jave prije nego što stignemo da razmislimo, i onoga što stoji iza njih.

Crvena: Lampica koja kaže da vas neko gleda

Mala crvena lampica iznad objektiva ima svoje ime, u televizijskom žargonu zove se tally light, i jasan zadatak: da i snimatelju i onome ispred kamere kaže da je ta kamera upravo uživo. Prvi takvi sistemi bili su jednostavne, ručno upravljane crvene sijalice postavljene na vrh kamere, a osamdesetih su ih zamijenile jače i trajnije LED diode. Crvena nije izabrana bez razloga: ona ima najdužu talasnu dužinu u vidljivom spektru, pa je dim i magla najmanje rasipaju i vidi se izdaleka, što je i fizički razlog zbog kojeg je crvena standardna boja signala upozorenja. Danas ista ta tačka živi u uglu ekrana telefona i aplikacija za video-pozive, i svako ko je vidio da se upalila zna taj refleks: ispravljena leđa, malo drugačiji glas, svijest da je sve što slijedi zabilježeno.

Plava: Sat koji traje dvadesetak minuta

Plavi sat, na francuskom l'heure bleue, kratak je period poslije zalaska sunca kada je nebo već tamno, ali još nije crno, a gradska svjetla se tek pale. Ime ga laže: na srednjim geografskim širinama traje dvadesetak do četrdesetak minuta, a plava je najizraženija dok je sunce između četiri i osam stepeni ispod horizonta. Zanimljivije je objašnjenje boje. Najčešće objašnjenje glasi da atmosfera rasipa plavu svjetlost, ali ono je pogrešno: plavu u tom trenutku daje ozonski sloj, koji upija crveni dio svjetlosti (takozvana Šapuijeva apsorpcija). Što su krajevi bliže polovima, to plavi sat traje duže, pa tamo gdje zimi vlada polarna noć može trajati satima.

Žuta: Ljepilo koje nije držalo i boja koju niko nije birao

Žuti listić zalijepljen na ivicu monitora, sa porukom koju je neko napisao sebi i odavno prestao da primjećuje, postoji u svakoj kancelariji. Njegova istorija počinje 1968. godine, kada je hemičar kompanije 3M Spenser Silver pokušavao da napravi ljepilo jače od svih dotadašnjih, za potrebe avioindustrije, a dobio je suprotno: ljepilo koje se lijepi slabo i može da se skine i ponovo zalijepi. Pet godina nije znao šta će s njim, a sam ga je opisivao kao rješenje u potrazi za problemom, sve dok njegov kolega Art Fraj 1974. godine, pjevajući u crkvenom horu, nije shvatio da bi tim ljepilom mogao da pričvrsti obilježivač u svojoj pjesmarici, koji mu je stalno ispadao. Žuta, pak, nije bila ničija odluka. Laboratorija pored one u kojoj su radili imala je višak žutog papira, pa su njega koristili za prve probne listiće, a kad se višak potrošio, jednostavno su kupili još. Danas je ta slučajna nijansa registrovani žig kompanije 3M i boja svega što ne želimo da zaboravimo.

Zelena: Tabla koja je prestala da bude crna

Zvuk krede, prašina na rukavu, vlažna krpa: zelena školska tabla pamti se čulima prije nego bojom. A zelena je dobila svoje mjesto tek poslije dugog vremena. Prvu veliku školsku tablu, sastavljenu od više spojenih ploča škriljca, oko 1801. godine napravio je edinburški direktor škole Džejms Pilans, kojem su za časove geografije trebale veće mape, a naziv blackboard zabilježen je tek 1815. Crna je ostala standard više od jednog vijeka. Zelena emajlirana površina na čeliku prvi put je upotrijebljena oko 1930, a raširila se pedesetih i šezdesetih, jer smanjuje odsjaj pod školskim svjetlima i čini da se kredena prašina manje primjećuje. Tek kad crna više nije bila jedina opcija, u upotrebu je ušla i riječ chalkboard. Sama kreda, uzgred, često i nije kreda nego gips. Oko prelaza vijeka bijele table već su se prodavale četiri prema jedan u odnosu na zelene, ali zelena je ostala boja kojom većina nas pamti učionicu.

Ljubičasta: Čokolada koja je posjedovala boju

Kod mnogih se prije svega drugog uz ljubičastu javi omot jedne čokolade. Ljubičasta je vijekovima bila najskuplja boja koju je čovjek umio da napravi, dobijala se iz morskih puževa, a nosili su je carevi. Milka ju je pretvorila u nešto što se kupuje za nekoliko maraka. Brend je 1901. godine osnovao Karl Rus-Suchard, zet osnivača čokolaterije Suchard, i već je prva čokolada bila upakovana u lila ambalažu, a ime je skovano od dvije njemačke riječi, Milch (mlijeko) i Kakao. Okruglo zaokruživanje stiglo je 1972, kada je ljubičasta krava po imenu Lila, što je njemačka riječ za ljubičastu, postala lice reklamnih kampanja. Rezultat je jedan od rijetkih primjera boje koja je u glavama miliona ljudi prestala da bude boja i postala proizvod.

Narandžasta: Miris koji je stigao prije riječi

Mandarina oljuštena u decembru, i miris koji na prstima ostane satima. Miris je jedino čulo čiji signal zaobilazi talamus i za samo jednu do dvije sinapse stiže do amigdale i hipokampusa, centara za emocije i pamćenje. Zbog toga su, kako objašnjava neuronaučnica Rejčel Herc sa Univerziteta Braun, sjećanja izazvana mirisom doživljena kao emotivnija i življa od onih koja izazivaju drugi podsticaji, pa jedna oljuštena mandarina može da vrati cijeli decembar iz djetinjstva, sa svim detaljima koje nijedna fotografija ne bi sačuvala. A boja koju vidimo na mandarini ime duguje njenoj rođaki narandži. Na engleskom je riječ za plod zabilježena u četrnaestom vijeku, a za boju tek u šesnaestom; prije toga se narandžasto zvalo geoluhread, što bukvalno znači žuto-crveno. Riječ je putovala od sanskritskog nāranga preko persijskog i arapskog do evropskih jezika, uključujući i našu narandžu.

Crna: Sekunda prije filma

Bioskopska sala u trenutku kada se ugase svjetla, a film još nije počeo. Pravo iznenađenje slijedi kada projekcija krene: film se snima i prikazuje sa 24 sličice u sekundi, a projektor mora da zakloni svjetlost svaki put kada traka skoči na sljedeću sličicu, da se pokret trake ne bi vidio na platnu. Da se izbjegne treperenje, zatvarač se zatvara i dodatno, pa se svaka sličica pokaže po dva puta: u jednoj sekundi gledalac dobije 48 bljeskova razdvojenih sa 48 intervala potpune tame. Oko te intervale ne primjećuje, ali kod klasične projekcije sa filmske trake gledalac, a da to ne zna, dobar dio filma provede u mraku, prema nekim izvorima i polovinu. Digitalni projektori rade drugačije, ali bioskopska tama ostala je dio rituala.

Bijela: Stranica koja treperi

Kursor koji trepće na praznoj stranici. Bijela površina lako se pomiješa s prazninom, ali na ekranu je ona upravo suprotno: bijela je svjetlost u kojoj sva tri podpiksela rade punom snagom, a u fizici je bijela zbir svih boja. Kursor u međuvremenu odbrojava: u Windowsu podrazumijevano mijenja stanje svakih 530 milisekundi, dakle skoro dvaput u sekundi, a većina ljudi nikada ne dotakne to podešavanje. Taj ritam postoji da pokaže gdje će se pojaviti sljedeće slovo, ali pred praznom stranicom ga svako čuje kao tik-tak.

Tirkizna: Rijeka koja sama gradi stepenice

Una u ljeto: voda koja izgleda kao da je neko u nju ubacio boju iz fotoaparata. Rijeka teče kroz krečnjački krš, a voda bogata mineralima na brzacima i preprekama taloži kamenac, sedru, odnosno travertin, pa Una sama gradi žive, rastuće terase i slapove, od kojih je najpoznatiji Štrbački buk, visok više od dvadeset metara i obrastao mahovinom. Kompleks slapova u Martin Brodu nalazi se na probnoj listi UNESKO-a. Tirkizna, uzgred, znači tursko: kamen je u Evropu stizao preko Turske, pa je od francuskog turquoise, turski kamen, dobila ime i boja. Ove godine ta je boja dobila i ozbiljno upozorenje: na Una Science Week, održanoj početkom juna, naučnici su ukazali da je zaštita rijeke rascjepkana i da se uz samu obalu u velikom broju gradi bespravno.

Siva: Novembar u četiri

Novembarsko popodne iznad panelskih zgrada, oko četiri sata, kad već pada mrak, a niko još nije upalio svjetlo. Kod nas u drugoj polovini novembra sunce zalazi oko 16:15, što ostavlja nešto više od devet sati dnevnog svjetla, a polovinu toga većina ljudi provede iza prozora kancelarije ili učionice. Plavi sat iz drugog odjeljka tada obično bude prigušen: oblaci ga gase prije nego što počne, pa između zalaska i mraka ostane samo siva, boja bez nijanse, koja nosi samo količinu svjetlosti, a te je u novembru malo.

Ako ste ovo čitali, vjerovatno vam se već javila neka sasvim druga slika uz neku od ovih boja. Zapišite je negdje, najbolje na žutom listiću: ta je boja, iako je izabrana slučajno, odavno postala boja stvari koje ne želimo da zaboravimo.