Zašto nas muzika pokreće?

Još se ništa nije dogodilo. Ipak, gotovo svi prisutni osjećaju isto. A onda, nekoliko sekundi kasnije, muzika eksplodira.

Drop traje svega nekoliko trenutaka, ali energija koja se oslobodi često ostaje u sjećanju godinama. Ljudi će kasnije zaboraviti tačan redoslijed pjesama, možda čak i ime izvođača, ali će pamtiti osjećaj da su u tom trenutku bili dio nečega mnogo većeg od sebe.

Taj osjećaj posljednjih godina sve više intrigira i naučnike.

Mozak voli ono što tek dolazi

Jedno od najpoznatijih istraživanja iz oblasti neuronauke muzike sproveli su istraživači sa McGill univerziteta u Kanadi. Koristeći funkcionalnu magnetnu rezonancu, pokazali su da muzika aktivira iste moždane centre povezane sa nagradom koji reaguju kada jedemo omiljenu hranu, zaljubimo se ili ostvarimo važan cilj.

Međutim, najzanimljivije otkriće bilo je nešto sasvim drugo. Dopamin - neurotransmiter koji povezujemo sa zadovoljstvom - ne oslobađa se tek kada nastupi vrhunac pjesme. Njegovo lučenje počinje nekoliko trenutaka ranije, dok mozak naslućuje da će se nešto dogoditi. Drugim riječima, emocija počinje prije samog događaja.

To objašnjava zašto publika na koncertima gotovo fizički osjeća kako napetost raste tokom build-upa, dijela kompozicije koji prethodi eksploziji ritma.

Umjetnost očekivanja

Kanadski neuropsiholog Daniel Levitin, autor knjige This Is Your Brain on Music, smatra da ljudski mozak nikada nije pasivan slušalac. Naprotiv, dok slušamo muziku, on neprestano pokušava predvidjeti sljedeći ton, ritam ili promjenu harmonije.

Kada se očekivanja ispune, osjećamo zadovoljstvo. Kada ih muzika nakratko iznevjeri, nastaje napetost. A kada nakon tog kratkog odlaganja konačno stigne ono što smo čekali, emocionalna reakcija postaje znatno snažnija.

Elektronska muzika taj mehanizam koristi gotovo savršeno. Producenti pažljivo grade ritam, dodaju slojeve zvuka, povećavaju intenzitet i produžavaju iščekivanje upravo onoliko dugo koliko je potrebno da mozak počne tražiti razrješenje.

Najbolji među njima znaju da nekoliko dodatnih sekundi tišine ili odlaganja može izazvati snažniju reakciju od samog dropa.

Kada emocija postane zajednička

Ali ono što se događa na festivalima ne može se objasniti samo hemijom mozga. Još početkom dvadesetog vijeka francuski sociolog Émile Durkheim opisao je fenomen koji je nazvao collective effervescence - kolektivna ushićenost.

To su rijetki trenuci kada velika grupa ljudi dijeli istu emociju, isti ritam i isti osjećaj pripadnosti. Nekada su to bili religijski obredi. Danas se isti fenomen proučava na koncertima, sportskim stadionima i velikim festivalima.

Kada desetine hiljada ljudi u istom trenutku zaplešu, zapjevaju ili podignu ruke prema nebu, granice između pojedinca i mase na nekoliko minuta gotovo nestaju.

Savremena istraživanja pokazuju da zajedničko kretanje u ritmu može povećati lučenje endorfina i oksitocina - hemijskih supstanci koje doprinose osjećaju povezanosti, povjerenja i pripadnosti grupi. Zbog toga potpuni stranci nakon koncerta imaju osjećaj kao da dijele zajedničko iskustvo. Jer ga, na određeni način, zaista dijele.

Više od muzike

U vremenu kada gotovo svaka pjesma može biti dostupna jednim dodirom ekrana, moglo bi se očekivati da veliki festivali gube značaj. Dogodilo se upravo suprotno.

Od belgijskog Tomorrowlanda i holandskog Awakeningsa, preko Ultre Europe u Splitu i Exita u Novom Sadu, pa do Freshwave Festivala na banjalučkoj tvrđavi Kastel, ljudi i dalje prelaze stotine ili hiljade kilometara zbog iskustva koje nijedan streaming servis ne može ponuditi.

Ne dolaze samo zbog izvođača. Dolaze zbog osjećaja. Zbog pogleda na hiljade ljudi koji istovremeno dišu u istom ritmu. Zbog trenutka koji traje nekoliko sekundi, ali ostaje urezan u pamćenju mnogo duže od same pjesme.

Ono što ostaje kada muzika utihne

Možda najveća vrijednost festivala nije u spektakularnoj produkciji, laserskim projekcijama ili imenima na plakatu. Njihova stvarna snaga leži u nečemu mnogo jednostavnijem. U vremenu u kojem sve više komuniciramo preko ekrana, festivali postaju rijetka mjesta na kojima hiljade ljudi dijele isto vrijeme, isti prostor i istu emociju.

Nauka danas može objasniti kako nastaju dopamin, endorfini ili osjećaj kolektivne ushićenosti. Ali ono što ljudi nose kući poslije posljednje pjesme teško se može izmjeriti. Zato najvrijedniji trenutak jednog festivala nije savršeno izveden drop.

To je onaj kratki osjećaj da, makar na nekoliko minuta, više nismo bili hiljade pojedinaca. Bili smo jedna publika, jedan ritam i jedno zajedničko iskustvo.

• Piše: Dejan Marić / HEDONIST