Miš koji je naučio svijet da zviždi

Na platnu je parobrod, ali ne onaj iz bilo kojeg pomorskog romana. Dimnjaci mu se njišu kao vrat pijanog pijetla, a ispred kormila stoji miš s dugmadima na pantalonama. Zvižduće.

Zvižduk je bio prvi trenutak u kojem su ljudi shvatili da se nešto promijenilo. Zvuk nije dolazio iz klavira u uglu dvorane, kao u svakom nijemom filmu do tada. Dolazio je iz samog crteža i bio je savršeno uklopljen u pokret.

Miš iz očaja

Priča o Mikiju počinje porazom. Te iste 1928. Walt Disney izgubio je prava na Osvalda, sretnog zeca, svoj najuspješniji lik, jer se ispostavilo da ugovor ne štiti ono što je smatrao svojim. Producent mu je uzeo lika, a većinu animatora odveo je sa sobom.

Ostao je pored Walta jedan čovjek, Ub Iwerks, tihi i genijalni crtač. Prema predanju, Walt je skicu novog lika zamislio na vozu natrag prema Kaliforniji. Zvao ga je Mortimer. Lillian, njegova supruga, rekla je da to zvuči preozbiljno i predložila ime Mickey.

Iwerks je dao liku tijelo: krugove za glavu i uši, cijevi za udove, rukavice zbog kojih je lakše crtati ruke. Izgled mu je bio sračunat na štednju, a ispao je jedna od najprepoznatljivijih silueta prošlog vijeka.

Prva dva Mikijeva crtana nisu pronašla distributera, jer su bila nijema, a svijet je tog ljeta već govorio o filmu koji zna da priča. The Jazz Singer izašao je godinu ranije. Ostalo je da se napravi nešto što još nije viđeno.

Film koji se čuje

Parobrod Vili (Steamboat Willie) nije bio prvi crtani sa zvukom, ali je bio prvi u kojem je zvuk bio šala sam po sebi. Mali Miki ne prati melodiju, on je pravi. Kravi iz tovara svira po zubima kao po ksilofonu, kozu pretvara u harmoniku, a lonce i kace u bubnjeve. Cijeli parobrod postaje orkestar, a svako stvorenje na njemu instrument.

Danas bi to zvučalo okrutno, i djelimično jeste. Miki iz 1928. nije onaj ljubazni maskota iz kasnijih decenija. On je šeprtlja, nestaša i sitni anarhista, junak koji grabi volan od kapetana, vrijeđa životinje i uživa u tome. Nema moral ni poruku, ima samo ritam.

Zato, ako ćemo iskreno, prvi Miki je prvi pravi hedonist crtanog filma. Ne razmišlja o sutra. Ima parobrod, krompire koje ljušti, papigu koja mu se podsmijava i zadovoljstvo da od svega napravi muziku.

Zvuk koji je koštao

Ono što gledalac ne vidi jeste koliko je to bilo teško napraviti. Iwerks je, prema legendi, crtao nevjerovatnim tempom, stotinama crteža dnevno. Zvuk se snimao u Njujorku uz orkestar, a muzičari su svirali prema metronomu i ritmu koji su pratili kuglicom na ekranu. Prvi pokušaj sinhronizacije propao je, a drugi je trebalo platiti iz džepa koji je Walt jedva imao.

Cijena je bila velika, ali je isplatila stotinu puta. Publika je tražila da se crtani prikaže ponovo i ponovo. Od te večeri Miki Maus više nije bio lik, postao je pojava.