Savino Divinčenco: Od perača sudova do kuvara kojeg traži cijela Korzika

Jedno veče je sjeo za kompjuter, otkucao nekoliko slučajnih pretraga, i naišao na oglas za posao perača sudova u restoranu kod Roterdama. Prijavio se, dobio posao, i spakovao kofere, ne znajući da upravo tim potezom ulazi u kuhinju u kojoj će provesti ostatak života.

Diploma koju nikad nije dobio

Dok je u tom holandskom restoranu danima stajao nad sudoperom, pažnju mu je privukao čovjek po imenu Đuzepe, italijanski kuvar koji je vodio kuhinju. Đuzepe je primijetio nešto kod mladića koji je prao tanjire sa istom ozbiljnošću kao da sprema glavno jelo - volju za rad koja se ne glumi - i polako počeo da mu povjerava sitne zadatke: prvo pripremu obroka za osoblje, zatim osnovne tehnike, zatim sve više prostora pored šporeta. Savino u tom trenutku nije ni slutio da upravo prolazi kroz jedinu "školu kuvanja" koju će ikada pohađati. Sve što danas zna o zanatu naučio je posmatranjem, ponavljanjem i greškama, ne iz udžbenika ili na časovima u učionici.

Od 2005. do 2007. godine, Roterdam je bio samo prva stanica. Ljubav prema putovanjima, kako sam kaže, otvorila mu je vrata u Grčkoj, Švedskoj, Engleskoj, Tunisu, pa čak i na Floridi - u svakoj kuhinji pokupio bi po koju novu tehniku, po koji sastojak koji dotad nije poznavao, po koji način da isto jelo napravi drugačije. Nije skupljao sertifikate. Skupljao je iskustvo, kuhinju po kuhinju, zemlju po zemlju.

Ostrvo koje ga je zadržalo

Prije više od decenije, taj put ga je doveo na Korziku, francusko ostrvo čija gastronomija, uprkos francuskoj administraciji, čuva snažan sredozemni, gotovo italijanski karakter - ne toliko različit od ukusa koje je Savino poznavao iz djetinjstva. Tamo je konačno stao, zaposlio se u hotelu-restoranu À Pasturela, oženio se i podigao ćerku, i od stranca koji je slučajno sišao sa trajekta postao jedan od kuvara čiji sto Korzikanci redovno traže.

Njegova specijalnost su ravioli - punjeni na desetine različitih načina, u zavisnosti od toga šta mu je tog dana ponudila pijaca. Jednako rado radi i sa ribom, u obliku karpača ili tartara, uvijek insistirajući na dnevnom ulovu i proizvodima lokalnih uzgajivača sira i povrća sa kojima je, kako kaže, izgradio pravo prijateljstvo. Za Savina, kuvanje bez te lične veze sa sastojkom i proizvođačem nije ni kuvanje - samo je spremanje hrane. "Kuhinja je za mene strast: ili je voliš, ili ne", ponavlja često. "Bez ljubavi, samo pripremaš obrok."

Priznanje koje nije tražio

Ta filozofija mu je 2018. godine donijela i nešto što nikada nije planirao - pobjedu na "Manghja Insieme", kulinarskom tv takmičenju emitovanom na francuskom kanalu France 3, posvećenom korzikanskoj gastronomiji. Samouki kuvar bez ijednog dana formalne obuke pobijedio je takmičare koji su, za razliku od njega, prošli kroz kuvarske škole i tradicionalne staže. U intervjuima koje je tim povodom davao, nije krio odakle dolazi - ponosno je pričao o Pulji i rodnoj Barleti, gradu koji, kaže, uprkos deceniji provedenoj daleko od Italije, i dalje nosi u srcu kao najljepše mjesto na svijetu.

Taj isti spoj - samouka upornost, poštovanje prema sirovom sastojku, i gastronomija koja ne pravi razliku između italijanskog i sredozemnog identiteta - Savino ovog mjeseca donosi i u Banjaluku, gdje će od 30. oktobra do 7. novembra gostovati u restoranu Don Serđo, u sklopu manifestacije "Dani Italije". Čovjek koji je zanat naučio stojeći nad sudoperom, ne za univerzitetskom katedrom, doći će da banjalučkim gostima pokaže šta se dobije kad se talenat ne čeka da bude otkriven, nego se sam, strpljivo, izgradi iz najnižeg mogućeg mjesta u kuhinji.