Željko Sekulić: Gdje počinje razgovor sa prirodom

Jedan od njih je i Teslićanin Željko Sekulić - ljubitelj prirode, ekolog, lovac, fotograf, planinar i rukovodilac sektora zaštite u Nacionalnom Parku „Sutjeska“. Za HEDONIST govorio je o tome kako je priroda odredila i usmjerila njegov životni put.

Napomena uredništva: Tekst je dio HEDONIST arhive i objavljen je 2021. godine u petom broju štampanog izdanja magazina.

"Od malih nogu sam zavolio domaće životinje, najviše pse. Odrastao sam u okruženju gdje je bilo dosta lovaca i to je mnogo uticalo na mene, jer se kroz to rodila ljubav prema divljim životinja. Naročito su me uvijek privlačile tajanstvene životinje kao što su vukovi. Želio sam da saznam nešto više o njima. Kako sam stasavao, postao sam i lovac, ali opet lovci su shvatali lov kao neku razonodu ili odmor, ali ja sam godinama kroz lov shvatio da sva divljač želi da živi. U potpunosti sam prestao da lovim. Već nekih 13 godina moj glavni boravak u prirodi je fotografija divljači i prirode", rekao je Sekulić.

Za pravljenje kvalitetne fotografije treba izuzetan napor, a naročito ako se fotografišu oprezne i neuhvatljive divlje životinje. Ključni faktor je strpljenje.

"Potrebno je imati dobru opremu, a i u prirodi se treba složiti mnogo faktora. Takođe, važno je poznavati navike i kretanja divljači. Recimo, u lovu je to drugačije, jer je dovoljno ustrijeliti životinju kada je samo djelimično vidiš kroz grmlje, ali sada treba sve da se složi. Imam više od 30.000 fotografija divokoza, fotografisao sam vukove, medvjede, velike tetrijebe koji živi na visinama 1.500 metara nadmorske visine. Nerijetko satima nepomično čekam neku životinju", kazao je Sekulić.

Objasnio je da se osjeća uzvišeno i privilegovano kada pri susretu sa divljači uspije napraviti fenomenalnu fotografiju, jer je imao priliku da u divljini koja je strana mnogim ljudima sretne neku životinju koja je tajanstvena i ne izlazi svakodnevno pred ljude.

Nacionalni park „Sutjeska“ jedan je od dragulja koje BiH čine nezaobilaznom na putničkim mapama mnogih turista i svjetskih putnika, a s obzirom na to da je Željko rukovodilac sektora za zaštitu parka, pričao nam je o tome kako izgleda jedan njegov radni dan.

"Ustajem vrlo rano. Iako je opis mog posla takav da bih trebao 98 odsto vremena da provedem u kancelariji, ja sam stalno u prirodi. Ona je moja kancelarija. Svakodnevica mi je postala susret sa medvjedom. Od deset izlazaka u park, sigurno ga pet puta vidim. Viđam i vukove, ali ne toliko često. Privilegovan sam što redovno obilazim prašumu Perućicu. Samo određen broj ljudi dnevno može proći kroz nju. Imamo dvije ucrtane staze i strogo je zabranjen ulaz u prašumu bez naših vodiča. Zaista mislim da je grijeh da stanovnici BiH za svog života ne posjete Perućicu. U njoj možeš bukvalno da ideš sa stabla na stablo koja su pala na zemlju, ne moraš hodati po tlu već po stablima. Tu se nalazi i troprsti djetlić koji je indikator zdrave, očuvane i čiste prirode", rekao je naš sagovornik.

To ga je podsjetilo da nam ispriča neobičnu anegdotu o susretu sa mečkom i mečetom.

"Neki momenti mogu biti i kritični. Medvjed će rijetko napasti čovjeka, samo u slučajevima u kojima se osjeti ugroženim ili kada je majka sa mladunčadima. Na jednom mjestu gdje je pala ogromna bukva sreo sam mečku sa mečetom. Ona je prešla preko balvana, ali meče nije moglo i ostalo je sa moje strane. Mečka se vratila da mu pomogne, a tu sam se zatekao i ja. Imao sam pušku kod sebe i bio sam u dilemi da li da pucam kako bih se zaštitio, jer su se nalazili nekoliko koraka od mene. Međutim, uspio sam se iskontrolisati i suzdržati, sve je to trajalo dva minuta, ali meni je trajalo kao vječnost. Kada su otišli tek onda sam bio svjestan ozbiljnosti situacije i adrenalin me uhvatio", ispričao je Sekulić.

Ističe da ne zna da li postoji neka značajnija planina u BiH na kojoj nije bio - od Krajine do Klekovače, zatim Šatora, Kupresa, Hrbljine, Vlašića, Zelengore, Maglića.

"Planinu mnogi ne doživljavaju ozbiljno. Uvijek imam poštovanje prema njoj i uvijek je shvatim veoma ozbiljno. Naše planine vrlo često znaju promijeniti sva četiri godišnja doba za manje od 24 časa. Priroda koju mi imamo je neopisiva. Obišao sam mnoge nacionalne parkove - Alpe, Dolomite, ali naša priroda je jedna od najljepših, posebno na Balkanu. Sutjeska, Zelengora, Maglić, Vučevo, klisura rijeke Sutjeske... Zaista, bez potcjenjivanja drugih planina, izdvojio bih njihovu ljepotu. Naša priroda krije i vrste koje su trajno zaštićene kao što su ris, vidra, koka velikog tetrijeba, vjeverica, svi orlovi i sokolovi, dabar i mnogi drugi", naveo je Sekulić.

Nerijetko satima nepomično čekam neku životinju

Željko je diplomirao na Fakultetu za lovstvo i zaštitu prirode u Karlovcu. Razočaran je nerazvijenošću ekološke svijesti kod nas.

"Nažalost, zaista nismo dovoljno ekološki osviješćeni. Pogledajte samo rijeke kad putujete, pune su plastičnih flaša, vrećica i smeća. Moj mozak ne može da shvati da čovjek u današnje vrijeme baci smeće u rijeku koja ga napaja. Rijeke smatram krvotokom planete. I ljudsko tijelo je sačinjeno najviše od vode, tako da života na planeti bez nje nema. Kada zaštitimo prirodu u kojoj živimo i od koje zavisimo, kada je budemo smatrali svojom majkom i iz nje uzimali samo onoliko koliko moramo, biće nam bolje. Uvijek moramo imati na umu da smo prirodu posudili od naše djece", rekao je Sekulić.

Prepuštanje prirodi

Pustivši da priroda odredi njegov životni put Željko je naučio da u potpunosti živi u skladu sa njenim zakonima i pravilima.

"Često odem u divljinu sam. Sjednem na neki vidikovac sa prelijepim pogledom i potpuno se isključim od svega. Posmatram, slušam ptice, gledam životinje, upijam trenutak. Neko bi rekao da je to samoća, ali ne, to je bogatstvo mira i spokoja. Čak i kad hodam kroz ta područja, nastojim da ne čujem svoj korak da ne bih remetio prirodu, uvijek nosim vunenu odjeću da ne čujem šuškanje", zaključio je Sekulić.

• Piše: Nevena Reljić
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 05, 2021. godine