Subotnje jutro u Ljubljani

Dan počinje kafom uz Ljubljanicu. Stolice su već iznesene, ali razgovori još nisu glasni. Kafa se pije sporije nego inače, više zbog mjesta nego zbog ukusa. Rijeka nosi odraz zgrada, biciklisti prolaze bez nervoze, a grad djeluje kao da je sam sebi dovoljan.

Nakon kafe, put vodi prema Centralnoj pijaci. Ne zato što treba nešto kupiti, već zato što je to prirodan nastavak jutra. Mirisi svježeg hljeba, voća i sira miješaju se sa kratkim razgovorima prodavaca i kupaca. Sve je jednostavno i tačno tamo gdje treba da bude. Nema spektakla, ali ima reda koji smiruje.

Ljubljana ne pokušava da bude veća nego što jeste.

Nešto se ipak uzme - komad peciva, možda kroasan ili lokalni kolač. Jede se usput, bez traženja savršenog mjesta. Ljubljana ne traži da joj se posveti puna pažnja. Dovoljno je da joj se prepustiš.

Šetnja dalje vodi preko mostova. Nije važno kojim redom. Tromostovlje, Zmajski most ili neki manji, neupadljiv. Grad se gleda u hodu, bez zaustavljanja radi fotografije. Ako se i zastane, to je zbog pogleda, ne zbog kadra.

Bicikli su svuda, ali ne dominiraju. Automobili su prisutni, ali nenametljivi. Ljubljana ima rijetku sposobnost da ostane gradska, a da ne bude naporna. Sve je na dohvat ruke, ali ništa ne traži pažnju.

Negdje pred podne, ritual se sam od sebe završava. Nema potrebe da se ide dalje, niti da se traži nešto novo. Grad je već dao ono što je imao. Osjećaj lakoće, uredne tišine i vremena koje ne pritiska.

Subotnje jutro u Ljubljani nije doživljaj koji se prepričava. Ono se pamti po tome kako si hodao, kako si sjedio i kako nisi nigdje kasnio. I baš u toj jednostavnosti leži njegov hedonizam.

Ljubljana ne pokušava da bude veća nego što jeste. I zato joj to jutro stoji savršeno.